HEROINE HRVATSKOG SPORTA: Danira Nakić Bilić, košarkašica s brojnim priznanjima, na putu i u Kuću slavnih

“Ulazak u Kuću slavnih prije svega za mene predstavlja iznimnu čast i priznanje za sve ono lijepo što sam imala priliku živjeti kroz sport i ostvariti u sportu zajedno sa svim trenerima i suigračicama s kojima sam imala sreću trenirati i igrati. .. U svijetu košarke ovo je najveće priznanje koje možete dobiti i doista je lijep osjećaj kad dobijete potvrdu da je vrijedilo i da se sve postignuto cijeni”.

Razgovarao: Tomislav Pašiček

Šibenčanka Danira Nakić (danas Bilić) rodila se 22. srpnja 1969. godine, a tamo negdje jedno desetljeće kasnije zaljubila se u košarku. Ako znamo da je iz Krešimirovog grada i legendarni Dražen Petrović Danirina ljubav prema košarci uopće ne čudi. No pravi razlog je zapravo potpuno drugačiji.

“Glavni razlog je bila želja da nakon škole ne idem odmah doma već da ostanem s curama na treningu. Prije košarke sam trenirala sportsku gimnastiku i plivanje. Roditelji su moje dvije sestre i mene od malena poticali i podržavali da se bavimo nekim oblikom tjelesnog vježbanja. Starija sestra je jedno vrijeme trenirala rukomet, a mlađa sportsku gimnastiku i košarku. Velik dio mog uspjeha zapravo i leži u činjenici da sam tijekom cijele svoje karijere imala veliku podršku obitelji”, priča nam Šibenčanka za zagrebačkom adresom.

Mnogo je postigla u košarci, naosvajala se vrijednih medalja, a čak je tri godine u nizu bila proglašena najboljom igračicom Europe. Dogodilo se to u razdoblju od 1988. do 1990. godine.

“Uvijek je izbor uslijedio nakon rezultata na velikim međunarodnim natjecanjima kao što su Olimpijske igre, te svjetsko ili europsko prvenstvo. Košarka je timski sport i za osobni razvoj pojedine igračice i za ostvarenje rezultata potrebno je imati dobru ekipu. U sportu je uvijek najteže zadržati kontinuitet rezultata i visoke razine igre, a isto uvijek prati velika količina rada i odricanja”, govori Danira i otkriva koja joj je medalja najdraža.

“Sve medalje su mi važne i sve imaju svoju priču, izvor su lijepih uspomena i puno emocija, od prve medalje u mlađim uzrastima, prvog klupskog kupa i prvog državnog prvenstva u seniorskoj ekipi do europskih, svjetskih i olimpijskih medalja na reprezentativnoj razini. Ipak, ako jednu trebam izdvojiti, to je definitivno srebrna olimpijska medalja, jer je najviše privukla pozornost javnosti i najživlje živi u mom sjećanju. Sudjelovanje na Olimpijskim igrama i život u „olimpijskom selu”, susreti sa sportašicama i sportašima iz različitih sportova iz cijeloga svijeta je potpuno drugačije iskustvo od iskustva natjecanja samo u svom sportu”, govori Danira. Ta olimpijska srebrna medalja stavljena joj je oko vrata 1988.godine u Seulu.

Prošlo je punih 36 godina od osvajanja srebra u Seulu. Je li ikada opet imala priliku posjetiti taj grad?

“Nisam. Nije bilo prilike”, kratko će heroina hrvatskog sporta koja će u rujnu ove godine doživjeti još jednu veliku čast. Danira će naime biti primljena u Fibinu Kuću slavnih.

“Ulazak u Kuću slavnih prije svega za mene predstavlja iznimnu čast i priznanje za sve ono lijepo što sam imala priliku živjeti kroz sport i ostvariti u sportu zajedno sa svim trenerima i suigračicama s kojima sam imala sreću trenirati i igrati. Košarka je timski sport i rezultate ne ostvaruju pojedinci ma koliko dobri bili, već tim. Zato je jako važno da imate priliku igrati s dobrim igračicama i raditi s dobrim trenerima. Ja sam tu priliku imala i zahvalna sam na tome. U svijetu košarke ovo je najveće priznanje koje možete dobiti i doista je lijep osjećaj kad dobijete potvrdu da je vrijedilo i da se sve postignuto cijeni”.

Godinama i desetljećima govori se o neravnopravnosti žena u sportu. Upitali smo nekada sjajnu košarkašicu je li to osjetila na vlastitoj koži?

“Dok sam aktivno igrala košarku nisam imala osjećaj neravnopravnosti, vjerojatno zbog činjenice da smo ostvarivale dobre rezultate na klupskoj i reprezentativnoj razini te je posljedično ženska košarka u to vrijeme bila dobro medijski praćena, dvorane su bile pune, uvjeti treniranja su bili slični kao i kod muških kolega. Jedina osjetna neravnopravnost je bila u financiranju, odnosno u iznosima ugovora košarkaša u odnosu na košarkašice na seniorskoj razini. Nažalost i po tom pitanju i danas je situacija ista. Ne samo kod nas, već i na međunarodnoj razini.

Tada nisam obraćala pozornost na širu sliku vezano za ravnopravnost spolova, ali s vremenskim odmakom vidim da je bilo neravnopravnosti i da je nažalost ima i danas i to u svim segmentima. Stoga razumijem i podržavam napore Međunarodnog olimpijskog odbora na međunarodnoj razini (na primjer: kvote žena u sportskim organizacijama) te Hrvatskog olimpijskog odbora na nacionalnoj razini koji poduzimaju posebne mjere s ciljem poticanja smanjenja tih razlika”, u dahu je ispričala Danira Bilić te dodala:

“Također, dobro je da resorno ministarstvo za područje sporta radi na posebnom akcijskom planu uključivanja većeg broja žena u sportu te ravnopravnost uključuje u sve zakonske akte koji reguliraju područje sporta. Svjesna sam da se pojedine stvari sporo mijenjaju. Ilustracije radi, 2016. godine Vijeće za elektroničke medije provelo je istraživanje o praćenosti ženskog sporta u medijima. Analizirane su sportske vijesti emitirane u sklopu središnjih dnevnih informativnih emisija na tri najgledanije nacionalne televizije. Rezultati su bili poražavajući, manje od 4 posto priloga u sportskim vijestima bilo je posvećeno ženskom sportu i ženama u sportu. Nakon toga uslijedile su određene kampanje, te sam vidjela da je prošle godine taj postotak primjerice na HRT-u porastao na 18 posto. To je dobro, ali u ovom dijelu postoji još veliki prostor za daljnji razvoj ravnopravnosti u sportu. Nadalje, Olimpijske igre u Parizu bit će zapamćene kao prve ikada na kojima se natjecao jednak broj sportašica i sportaša. Žene su prvi put nastupile na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. godine kad ih je bilo 2,2 posto od ukupnog broja sudionika. Dakle, trebale su nam 124 godine da se postigne ravnopravan broj sudionika – sportašica i sportaša. Nadam se da nam neće trebati toliko godina i za ravnopravnost u svim ostalim segmentima sporta”, dodala je Danira Bilić.

Koji je glavni razlog zbog kojeg su sportašice, bez obzira na vrhunske rezultate, u drugom planu?

“Ne znam je li netko radio ozbiljno istraživanje i koji je razlog zašto su sportašice, bez obzira na vrhunske rezultate, uvijek u drugom planu i koji su rezultati istoga. Empirijski mogu reći da svi segmenti koji čine područje sporta imaju utjecaj na percepciju važnosti sporta, sportaša i sportašica. Ako primjerice dominiraju muški treneri, veća je vjerojatnost da će percepcija biti i da su bolji nego žene u tom poslu. Ako dominiraju muški suci, veća je vjerojatnost da će percepcija biti da su bolji od ženskih sudaca. Ako je muški sport značajno više zastupljen u medijima, veća je vjerojatnost da će prevladati percepcija da su važniji. Ako prevladava percepcija da su važniji, vjerojatno će dobiti bolje termine u sportskim objektima u odnosu na ženski sport makar se natjecali u istom rangu natjecanja. Ako je muški sport više u medijima i postoji percepcija da su važniji, vjerojatno će biti zanimljiviji potencijalnim sponzorima.  Ako muški sport ima više novaca moći će platiti bolje, ne samo igrače, već i trenere te se nerijetko događa da iz tog razloga treneri prelaze iz ženskog u muški sport. Ako na ključnim pozicijama u sportu prevladavaju muškarci, veća je vjerojatnost da će bolje razumjeti potrebe i interese muškog sporta. Ako se nešto smatra važnijim i zanimljivijim, vjerojatno će više motivirati djecu da se uključe u pojedine sportove. I tako dalje….

Vjerujem da je navedeno dijelom utjecalo i na uvođenje brojnih mjera na međunarodnoj i nacionalnoj razini da se poveća broj žena u sportu, ne samo sportašica, već i sportskih djelatnica posebice na pozicijama odlučivanja u sportu, trenerica, sutkinja, sportskih novinarki…

Bilo bi zanimljivo vidjeti kakva bi situacija bila da je postignuta ukupna ravnopravnost u području sporta. Trenutno imamo jednu zanimljivu situaciju u ženskoj košarci u Sjedinjenim Američkim Državama koja je zatekla mnoge pa i same košarkašice i djelatnike u WNBA ligi. Veliki interes publike potom i medija za igru Catlin Clark dovela je do značajno većeg praćenja WNBA lige te posljedično do ozbiljnog financijskog rasta iste. Dvorane, pogotovo kad igra Clark su rasprodane. Jedna od najprodavanijih majica je s natpisom „Shoot Like A Girl”. Clark je doista sjajna košarkašica, jedna od najboljih šutera i u muškoj i ženskoj konkurenciji, ali i do sada ih je bilo, ali, možda, nije bilo društvenih mreža i drugih  alata kao pomoći u popularizaciji ženske košarke, odnosno njezinog približavanja široj publici. Percepcija se značajno počela mijenjati, a s njom i svi ostali segmenti”.

Je li ta neravnopravnost izraženija u Hrvatskoj nego u ostatku Europe i svijeta?

“Mislim da je podjednako izražena. Štoviše, mjere koje se uvode u Hrvatskoj su iste ili slične kao i u drugim državama EU. Razlike mogu biti u gospodarskoj razvijenosti pojedine države i dinamici provođenja  pojedinih mjera. I organizatori Olimpijskih igara u Parizu ove godine posebno su isticali važnost ravnopravnosti spolova u sportu”.

Bi li vaši rezultati bili značajniji da ste ih ostvarili kao muškarac?

“U sportskom smislu ne bi bili značajniji, jedino bi omogućili nemjerljivo veću zaradu”.

Danira Bilić i nakon sjajne kariijere ostala je u sportu.

“Da, imala sam sreću i nakon sporta ostati u sportu. Trenutno mi je najveći fokus na vođenju projekta pripreme prvog stalnog postava Hrvatskog sportskog muzeja koji će biti otvoren za javnost. Hrvatski sportski muzej je nacionalna muzejska ustanova koja postoji u različitim ustrojstvenim oblicima više od 70 godina, a od 2003. godine djeluje kao državni muzej. Muzej raspolaže s izuzetno bogatim fundusom kojeg čini preko 400.000 jedinica građe koja svjedoči o bogatoj povijesti tjelovježbe i razvoja sporta u Hrvatskoj od sredine 19. stoljeća do danas. Dio te građe bit će izložen u postavu Muzeja. Planirano otvorenje je u prosincu ove godine”, otkriva Danira Bilić koju smo priupitali i kako komentira sadašnje stanje u hrvatskoj ženskoj košarci?

“Kada gledamo stanje u pojedinom sportu pa tako i u ženskoj košarci, prije svega trebamo obratiti pozornost na temelje, odnosno na stanje u klubovima s obzirom da su oni nositelji sportskog razvoja. Stoga je najvažnije da se u istim osiguraju adekvatni uvjeti, tu prije svega mislim na osiguravanje dovoljnog broja termina u sportskim dvoranama, stručnog kadra za rad s mlađim kategorijama i financiranje njihovog rada. Mnogi klubovi imaju poteškoća s osiguravanjem ovih preduvjeta te se to reflektira i na njihov rad, a posljedično i na kvalitetu natjecanja. Svjesna sam da je to uvjetovano brojnim razlozima i da ženska košarka u mnogim sredinama zapravo živi na entuzijazmu pojedinaca u klubovima i njihovoj ljubavi prema košarci. Iako se klubovi dominantno financiraju iz lokalnih proračuna (uvjeti sufinanciranja su različiti u pojedinim sredinama), važne su i dodatne mjere Hrvatskog košarkaškog saveza koji sufinancira njihov rad, ali, i mjera kojom se u suradnji s HOO-om osigurava i veći broj dana priprema tijekom godine za mlađe dobne selekcije. Ta potpora je zapravo mjera koja je uslijedila nakon određenih analiza koje su pokazale da je posebno ugrožen daljnji razvoj ženskih timskih sportova. Nadalje, relativno je mali broj djevojčica uključen u aktivno treniranje košarke, odnosno imamo malu platformu iz koje se kasnije generiraju reprezentativke, prvo za mlađe kategorije, a potom i za seniorsku reprezentaciju. Stoga je jako važno da niti jedna talentirana djevojčica ne prođe ispod radara te da ima adekvatne uvjete za daljnji razvoj. Unatoč velikom prostoru za daljnje poboljšanje ukupnih uvjeta za daljnji razvoj ženske košarke, talenta imamo što pokazuju rezultati u mlađim dobnim kategorijama, a seniorke su uvijek u ozbiljnoj konkurenciji za nastup na europskim smotrama. Pri tome trebamo biti svjesni i činjenice koja ne ide u prilog ženskoj europskoj košarci, a to je da se na europskim seniorskim prvenstvima natječe 16 država, dok se u ženskom rukometu i ženskoj odbojci natječu 24 države. Seniorska kategorija je ona koja se u javnosti najviše prati, a kriterij sudjelovanja na europskim prvenstvima je jedan od važnijih i u dijelu sufinanciranja sporta na nacionalnoj razini”, govori hrvatska košarkaška heroina Danira Bilić.

Košarku odavno ne igra, a ne sjeća se niti kada je postigla zadnji koš.

“Košarku već dugo ne igram zbog problema s leđima. U slobodno vrijeme riješavam razne zaostatke, na primjer u čišćenju i spremanju. Najviše volim biti na moru, tu se i najbolje opustim, posebno uz kavu na plaži. Tada se sve nekako uspori te uspijem i pročitati nešto što nije vezano za posao. Volim slušati glazbu, posebno u vožnji, ali nisam dobra u pjevanju.”.

I da, nismo zaboravili. Osim Danire i cijela je obitelj u sportu. Ili je bila. Danirin suprug Zvonimir bivši je hrvatski rukometni reprezentativac, a u sportu su i njihove tri kćeri.

“Najstariju kćer smo upisali u odbojkaški klub s idejom da ne bude opterećena s tatinim rukometom ili maminom košarkom. Nakon dvije godine treniranja odbojke, potaknuta sudjelovanjem na jednom košarkaškom kampu na moru, odlučila se prebaciti na košarku. Mlađe sestre su slijedile stariju i tako su u jednom trenutku sve tri bile u košarci. Trenutno je samo najmlađa aktivna jer su starije sestre prestale igrati košarku nakon završenih studija”, zaključila je priču Danira Bilić.

*Serijal HEROINE HRVATSKOG SPORTA, objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.