Gordana Ivas: Kultura ponašanja na pragu sociološkog suicida
Piše: Gordana Ivas
Došlo je neko čudno vrijeme. Sastavljaju se raznorazni popisi, bujaju prosvjedni potpisi, ljude se tjera u nekakve „torove“ i sve nekako nalikuje na opskurni karneval. Hrabar si, misliš, izdići ću se iznad svega, imam ja svoje prijatelje, knjige, hobije… Ali nažalost, opijenost te brzo prođe, jer sve češće tvoj mir prekine zvonce na ulaznim vratima, iako znaš da nikoga ne očekuješ.
Da, postalo je uobičajeno da si ljudi dozvole za svaku glupost pozvoniti na vrata. Osim što ti prezentiraju svoje potrebe, ima i onih koji su te se sjetili baš sada, nakon sto godina i misle da si spreman s njima popiti kavu, po mogućnosti u svom domu.
I dok si tako uzrujan zbog nekulturnog ponašanja, odlučiš se ispričati i reći kako si baš u spremanju za izlazak. Izvučeš se od druženja za koje znaš da bi te izmorilo i degradiralo na mnogim poljima, a onda slijedi šok na ulici. Za nekoliko centimetara promaši te sluzava tekućina iz nečijeg nosa koju „gospodin“ mora baš tog trenutka izbaciti, ne obazirući se ima li nekoga u blizini ili nema.
Onako ljudski ga odmjeriš, želeći potvrditi samom sebi da se radi vjerojatno o čovjeku s margine društvene ljestvice, suženih intelektualnih mogućnosti i osobi koja se „spustila“ iz nekog drugog svijeta, a onda tek uslijedi iznenađenje. Gospodin je „ poznata faca“. U maloj gradskoj sredini, referenti u općinama i bankarski službenici, još uvijek su među pučanstvom cijenjeni.
Preko puta, razmahala se mlađa žena koju osim bujne kose, malo nepočešljanje, upečatljivo krase srebrne cipele, točnije štikle, čija peta od 15 centimetara upadljivo savija stopalo pod pravim kutom. Onako iz navike, pogledam na sat. Subota je, ali podne.. prisjetim se kako me odgoj, između ostalog podučio i nekim pravilima ponašanja i odijevanja u raznim situacijama. A pošto sam i putovala… žene obično ovako upadljivo „dotjerane“ u svijetu ne viđamo danju.
Srećom, sada imamo besplatne autobuse kojima se možemo odvesti do željenog shoping centra a da nas vozač takvog autobusa ne „pili“ pitanjem do kuda idete. Da, dobro ste pročitali. ZET ovi vozači, kada „štancate“ kartu, moraju još i provjeriti na kojoj ćete stanici izaći. N edaj Bože da pokušate kartom jedne zone, odvesti se stanicu dalje. Tada nastaje „spektakl“ na prometnici. Zaustavlja se autobus, vozač zajapureno, hitrim koracima dolazi do vas, psujući i hvatajući vas za ramena… Ne prepušta on taj dio posla kolegama kontrolorima. Svi sve rade, kao u malo kojem poduzeću.
I kada napokon stignete na odredište, tražeći mir u gradskoj vrevi, shvatite da ste već umorni. Pomoći ćete samom sebi koristeći se pokretnim stubama. Ali, pritom morate dobro paziti da vas neko nestašno dijete, kojeg su roditelji pustili da se malo zabavlja vozeći se u suprotnom smjeru, ne „pomete“.
Ako ste dovoljno hrabri da nečijeg „malca“ preusmjerite i vratite roditeljima koji bezbrižno puše ispijajući kavicu u obližnjem kafiću, vrlo je moguće da ćete dobiti „otirač“ i poduku da se vas ne tiče ponašanje njihovog djeteta. E, to je grm u kojem leži zec! Nitko nikome više ne smije ništa reći, osjećamo se zarobljeni u sredinama u kojima smo odrastali, a koje su se s vremenom toliko promijenile da više nismo sigurni jesmo li možda samo sanjali da je ikada bilo drugačije.
Ma ne, nikako nismo svi jugonostalgičari ako se prisjetimo svega što smo naučili u svojim obiteljima, vrtićima, školama. Samo još uvijek reagiramo, što je pozitivno i kažu – zdravo. Jer, ako se umrtvimo svi, dogodit će se naciji, ako već i nije, pravi sociološki suicid.