Gordana Ivas: Domaće je hrvatsko i skupo, a tuđe je tuđe – i što sada?

Piše: Gordana Ivas

Dobro je voziti se javnim gradskim prijevozom, osobito kada vozač ZET-a sporom linijom pretiče svojeg kolegu kako bi mu dovikivao kroz otvorena vrata da se vratio iz svojeg sela sinoć i nabavio mu „ono“.

Cijelim putem dalje razmišljate što je to „ono“, ali umirovljene žene koje su se slučajno u busu srele, ali i u trenu postale naj frendice, izrežirale su začas svoj film na tu temu. I tako saznate da  taj vozač zapravo šverca meso iz susjedne BiH i dila u Holdingu. One naravno sve znaju jer su to već od nekoga čule da tako radi i Štef kojemu je žena „odozdola, a i oni kaj se furt štimaju kakti neka gospoda s ulaza broj 23, a punica njihova neki dan susedima rekla da su došli od tam prek.“

Dobro je što povremeno u busu čujete i vijesti s radija, ako niste od onih koji čak i spavaju sa slušalicama u ušima. U kontinuranom praćenju novosti povremeno vas prekine pokoja psovka, vozačeva ili nekog „meštra“ koji se ne može voziti ako ne popriča s vozačem, jer vozači, uvjereni su, svakog vraga znaju. Osim što ćete čuti pokoji komentar kako su to sami lopovi, ovi ili oni, jedna od glavnih tema u busu bit će ipak hrana. Da, građani lijepe naše sve su više opterećeni kuhanjem i namirnicama. Tko bi rekao da nacija u kojoj polovica zaposlenih ne može podmirivati osnovne troškove života toliko raspravlja o zdravlju i prehrani.

Cijena jagoda u Kauflandu od devet kuna za mjericu od 500 grama je sramotno skupo. Jer naše domaće koje su rasle uz cestu kojom dnevno prođe otprilike 50.000 automobila koštaju po kilogramu 25 kuna, dakle mjerica 12 i po i „kaj bumo“ sad gledali na te dve, tri kune kad su naše domaće i zdrave. Isto je i sa salatom, krumpirom, grincajgom i mrkvom, a o crvenom luku, grahu i češnjaku da i ne pričamo.

Treba ići na plac i kupovati domaće pod svaku cijenu. Ovo sve kaj piše po dućanima da je hrvatski proizvod, to naši građani niš ne vjeruju. Ak nema puža u šalati, ne budu jeli Hrvati. Pa ipak, trgovački centri u vrijeme akcija su puni da jedva uspijete nađi parking. Osobiti redovi su na mesnici gdje se svinjska vratina ispod 18 kuna po kilogramu reže dok mesari ne spadnu s nogu. I tu se postavlja pitanje, otkud je to meso došlo. Odgovor je da je domaće iz naših klaonica. Građani su naravno nepovjerljivi pa i tu možete čuti rasprave na temu novozelandske janjetine, kalifornijskih lignji, čak i uvoznih čvaraka.

Kad malo bolje razmislimo, naši građani zapravo imaju potpuno pravo zahtijevati za svoje nepce najkvalitetnije i najbolje domaće proizvode. O državnim poticajima za agrar i poljoprivredu moglo bi se raspravljati. Proizvodnja mlijeka je u padu u odnosu na 2015., iako su samo pametni mljekomati malim zadrugarima uprihodovali čak 2 milijuna kuna. Ipak, 6 kuna dati za litru domaćeg je duplo skuplje od mlijeka iz Poljske. Ak u njemu ima i nekakvih antibiotika i čudnih hormona zakaj to ne zabrane ovi iz nadležnog ministarstva?

Za dvadesetak kuna, dobit ćete u Lidlu 30 jaja. Za 15 dobit ćete 10 domaćih, u najboljem slučaju za 12 kuna. Ali baš kad vam zatrebaju ta domaća ne možete do njih jer babica kod koje kupujete nema…ima svega par nesilica i morate čekati dok skupi. A ne vjerujete natpisu da su jaja iz Lidla pravi hrvatski proizvod.

I dok tako svakodnevno naši građani filozofiraju o zdravoj hrani, pa proučavaju čak i porijeklo sjemena na štandu neke kumice, razmišljam o svojem djetinjstvu, 30-ak godina unatrag. Sjećam se iz bakinog vrta velikih kvrgavih rajčica, mrkvica koje bih prije nazvala mrkvetinama jer su znale težiti i više od kilograma jedna, bez pretjerivanja. Čudila sam se kako, a bakica je već tada spominjala nekakvo nizozemsko sjeme koje je nabavila od susjede. Hmmm. Pametnome dosta. Kako možemo znati što je uopće domaći proizvod i potpuno organski uzgojena voćka ili povrtnica. To što raste u susjedovom vrtu ne znači da je ekološki i organski uzgojena i najzdravija.

Televizijski  program pršti emisijama natjecateljskog tipa u kojemu ekipe ljudi kuhačom osvajaju žiri i gledatelje, kombiniraju se nespojive namirnice u gastronomski izazovne poslastice, isprobavaju se različiti dodaci i mirodije, egzotične povrtnice, a meni kuhaču poznatog kuhara iz „Vegetine kuhinje“ s prostora bivše Juge Stevice Karapandže ne može zamijeniti niti jedan takav šou.

Od tuda i nostalgija zetovaca s početka priče koji švercanim mesom iz Bosne samo nostalgično začine ekonomske i društvene prilike u zemlji iz koje je u zemlje EU odselilo 50-ak tisuća ljudi u potrazi za poslom i kruhom, ne mareći za zdrave namirnice u domovini. Je li doista hrana uzrok i tome da smo u samom vrhu ljestvice zemalja koje broje najveći broj oboljelih od karcinoma?

Kažu mi sve češće obični ljudi koje susrećem da nas ne ubija hrana, ali će nas dotući rodoljublje jer nemamo novaca za domaću svinjsku mast i krvavice koje se u Hrvatskoj rijetko nađu jer se prave samo za obiteljske potrebe. Ovi iz Sabora koji petkom ne rade, sigurno će znati kako iskoristiti kroz gospodarske projekte novac Europske unije i spasiti nam pravo domaće, autohtono prase i sjeme. Ako je još koje, nakon izvoza u susjednu nam Srbiju, ostalo. U Slavoniji našoj sve je zamrlo. A što se nekad tamo dobro jelo…