FOTO: IGOR RUDAN – Nitko ne bi smio reći da je u banani – ja sam u Banani u Bangladešu

Nitko, zapravo, ne bi trebao govoriti da je u banani ako nije proveo barem neko vrijeme u kvartu zvanom Banani, gdje su me smjestili u Bangladešu, piše naš znastvenik svjetskoga glasa Igor Rudan sa svog puta.

U nastavku na Facebooku podsjeća na sliku 1, te nastavlja: Zanimljivo je, međutim, da dvadeset milijuna stanovnika Dhake smatra ovaj kvart prilično elitnim, pa su u Banani i svi bolji ovdašnji hoteli. Mogao bi se ovdje snimiti sjajan film o nekoj čudom preživjeloj post-apokaliptičnoj civilizaciji, jer ne znam gdje još na svijetu ima zgrada od golog betona visokih 20-ak katova, koje pritom izgledaju kao da su barem 500 godina stare (SLIKA 2).

Neke od njih imaju i liftove, ali i u svakom liftu upozorenje “Don’t panic”, jer nemaju pouzdanu struju (SLIKA 3). Za sada još uvijek okušavam sreću s liftom, jer ću, nestane li struje, barem moći pričati da sam proveo dio života u mrklom mraku u zaglavljenom liftu na 17. katu betonskog hotela u Bangladešu. Pritom, u prizemlju sve vrvi od vojske koja čuva ulaze u te visoke zgrade i njihove imućnije žitelje, dok na razrovanoj ulici vrlo brojni ljudi, koji su imali nešto manje sreće pri rođenju, preživljavaju kako god znaju, i još pritom više-manje svi pate od proljeva.

Proljev je ovdje stalna i neizbježna tema, jer u zemlji tako male površine, u kojoj se natiskalo 163 milijuna stanovnika, a mnogi od njih gotovo trajno imaju proljev, jasno vam je da se ovdje u rekordnim danima dosegne možda i milijarda slučajeva defekacije. Mjesec u kojem se ovdje, stoga, potroši najmanje toaletnog papira jest veljača, iz jednostavnog razloga što ona ima najmanje takvih dana. Mnoge od tih epizoda zbivaju se na otvorenom, jer zahodi i kanalizacija ovdje su luksuz za mnoge. To je možda i ponukalo trenutnog predsjednika SAD-a, gospodina Donalda Trumpa, da zemlje s ovakvim profilom socio-infrastrukturne problematike prozove zajedničkim nazivom “shithole countries” – iako, naravno, svako takvo etiketiranje treba najoštrije osuditi, jer još nisam vidio zemlju za koju se to isto, zbog ovog ili onog razloga, ne bi također moglo reći.

Imajući sve to u vidu, možda je razlog zašto nam se nikakvi svemirci još nisu javili taj što oni za nas misle da smo “shithole planet”, što iz njihove perspektive vjerojatno za sada još uvijek i jesmo. Što možemo. Barem imamo Elona Muska, koji šalje Teslu u svemir i pušta im Davida Bowieja, kako bi možda malo umanjio vjerojatno gađenje svemiraca prema svima nama zajedno.

Problem s neizbježnošću proljeva u Bangladešu jest njihova kombinacija s najgorom prometnom gužvom u ovom dijelu galaksije. Ako ulazite u bilo kakvo vozilo ovdje, morate biti 300% sigurni da nemate proljev, jer teško da ćete stići bilo kamo za manje od 5 sati, a za to vrijeme osuđeni ste na boravak u vozilu. U svim su autima ovdje, naravno, vozači iščupali sve sigurnosne pojaseve osim svojeg, kako bi u njih mogli nagurati što više ljudi. Negdje drugdje bi to predstavljalo opasnost po život za suputnike, no ovdje se ni najbrža vozila ne kreću brzinom većom no što je pješice može postići trogodišnje dijete.

Stoga, doduše, svi oni koje ulovi napad proljeva dok su u vozilu, mogu komotno išetati, popeti se na taj uski komad zemlje između betonskih zidića koji razdvajaju promet u oba smjera i olakšati se, a zatim se opet odšetati natrag u auto. Pritom pretjeranog srama ovdje nema, kao ni pojmova poput “poštivanje prostora diskrecije”, jer jednostavno je tu previše ljudi. To vjerojatno objašnjava i zašto sam najviše zelenih biljki u Bangladešu vidio baš između ta dva betonska zidića, koja dijele njihove goleme i zakrčene višetračne prometnice po sredini.

Moj dobar prijatelj iz Svjetske Banke, koji je ovdje boravio nekoliko puta, strašio me (još uvijek se nadam, pretjerano) da se proljev ovdje dobije već samim udisanjem zraka, a dodirivanjem bilo koje kvake ili predmeta može se pokupiti i trbušni tifus, dok samo suicidalni ovdje bilo što jedu i piju. Moram priznati da nije ni približno tako loše, iako ću možda za dan-dva govoriti drugačije. U svakom slučaju, propisao mi je da u koferu moram imati čokolade i napolitanki, te Coca-cole za barem 7 dana, te pola kile tableta Imodiuma i deset rola toalet-papira, i da nikako, baš nikako, ne pijem vodu, osim ako nije od pouzdane strane kompanije, npr. Nestle.

Kad sam došao u hotel, dočekale su me u sobi dvije boce vode i čaša koja je sterilizirana (SLIKA 4). Problem je, što je ovu vodu proizvela kompanija ACME. Tko god je odrastao na crtićima o ptici trkačici i kojotu Viliju, znat će da je ACME kompanija stajala iza proizvodnje i instantne dostave najnezamislivijih mogućih proizvoda (npr., “1000 kapsula za proizvodnju tornada”), od kojih niti jedan baš nikada nije radio, te je ušla u popularnu kulturu kao sinonim za katastrofalne proizvode od kojih bi jadni kojot uvijek nastradao. Zato za sada ipak još uvijek pijem zalihe Coca-Cole. Bolje to nego ACME voda.

Proljev možda zvuči kao šaljiva bolest, ali ona u siromašnim zemljama to nikako nije, pogotovo ne za djecu. Do prije petnaestak godina, dva milijuna djece umiralo bi od proljeva svake godine, to je više od 5,000 svakog dana. Ako ste se ikada pitali gdje je najpoznatiji svjetski centar za istraživanja proljeva, u što iskreno sumnjam da jeste, to je ICDDR,B – International Centre for Diarrhoeal Disease Research, Bangladesh u Dhaki. VIDEO 1 pokazuje prilazni put do tog centra, koji se nalazi u sklopu Institute for Public Health Nutrition (vidi se ploča iznad ulaza), a na SLICI 5 sam ispred ICCDR-a sa svojim velikim prijateljem, slavnim Shams El Arifeenom, vodećim svjetskim autoritetom za problematiku proljeva, s kojim surađujem još od 2005.

Srećom u nesreći, proljevi djece su relativno laki za suzbijanje jer majka djeteta može lako prepoznati nastupanje bolesti čak i ako je sasvim nepismena i nikad nije išla u bilo kakvu školu, a zatim može djetetu pripremiti i lijek – tzv. oralnu rehidracijsku vrećicu s otopinom koja će dijete zadržati na životu. SLIKA 6 pokazuje odjel za intenzivnu skrb, gdje se na taj način spašavaju najteži slučajevi u ICDDR,B-u. Zahvaljujući razumijevanju da su proljevi tako opasni za djecu, kojemu sam pridonio radeći u skupini WHO-a za istraživanje uzroka smrti djece, ta je smrtnost danas znatno smanjena, te je pala s 2 milijuna godišnje u 2000. na ispod 500,000 godišnje u 2015. godini. Kako je ukupan broj djece na svijetu pritom rastao, relativno smanjenje smrtnosti od proljeva zapravo je i veće od 80% u zadnjih 15 godina. Kamo sreće da se i neki drugi uzroci smrti djece, zbog kojih sam došao ovdje, mogu tako lako dijagnosticirati i liječiti – no, o tome više u idućem nastavku…

PISALI SMO:

(NE)ZGODE S PUTOVANJA: Igor Rudan – Oš, neš Bangladeš – čitajte OVDJE.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/igor.rudan.1/posts/1827444350601280″ bottom=”30″]