FAŠNIK U STAROM ZAGREBU: Kako su izgledali „noble“ i „purgerski“ balovi

Piše Branimir Fagač

Počeci javnih pokladnih plesova u Zagrebu vezani su za ime banske namjesnikovice Austrijanke Marije Stubenberger, koja je iz svoje domovine donijela i niz novih običaja što su zapanjili žitelje “varoši” na Gričkom brdu.

Kroz šezdesetak dana mesopusta grofica Stubenberger je u svojoj palači priređivala maskirane plesove i “nemške komedije”. Tu su novost oduševljeno prihvatili plemići (ta u njihov je jednolični život unesen duh novoga vremena), ali su je sa zgražanjem komentirali obični građani, koji su u krinci – omiljenom artiklu baroka – vidjeli “delo vraga paklenskoga”! Nenadanom smrću grofice Stubenberger (1749.) pokladni i zabavni život na Griču odumire, to više što je tadašnji biskup Klobušićki javno, s propovjedaonice, korio zakrabuljene plesače. Pokušao je, štoviše, i sa zabranom, no u tome nije uspio: zabranjeno voće bolje prija! Pokladni, krabuljni pa i drugi plesovi održavali su se za njegova biskupovanja krišom, u “biranom” društvu po privatnim kućama.

Šezdesetak dana mesopusta

No, malo – pomalo i sva zagrebačka “purgerija”, a osobito mnogopoštovani i uvaženi “meštri” počeli su se polako priučavati da tih šezdesetak dana mesopusta i pokladnih veselica provedu veselo i pustopašno. Slaboštinama su se, dakako, najviše veselili pripadnici najnižih staleža, kojima su “maškare” bile razlogom za velike pijače, veselja pa i tučnjave.

Običaj je prerušavanja u to vrijeme iz Engleske, preko Francuske i Austrije, dopro i u naše krajeve. Prerušavali su se uglavnom sluge i šegrti, koji su, dobrano podnapiti, bauljali ulicama, a često su među njima izbijale i tučnjave što su završavale razbijenim glavama, polomljenim udovima i nagnječenim rebrima.

Po ugledu na plemenitaške “Noble – Baals”, i otmjeniji građani, “tergovczi” pa i “meštri” počeli su po gričkim i kaptolskim gostionicama priređivati svoje pokladne zabave. Želju za zabavom znali su vješto sebi ispuniti i promoćurni gradski oci: izdavali su gostioničarima i posebne licencije za održavanje pokladnih “Burger – balova”, kojima su uz uzvanike nazoćili i gradski službenici zbog “brojanja peršona”. Oni su ubirali ulazninu (tri krajcara), a u ime “diurme” uzimali su za sebe 15 groša. Purgerski su pokladni plesovi bili izvrsno posjećeni: urazdoblju od 1778. godine do 1785. godine zabavljalo se po zagrebačkim gostionicama čak nekoliko tisuća zakrabuljenih plesača. Za tadašnji maleni Zagreb, brojka i više nego impozantna!

“Noble” plesovi kavanara Pleya

Godine 1786. neki kavanar Pley dobio je od bana Balaše isključivu licenciju da u “nutarnjem varošu” (Griču) održava “noble”, ali i “purgerske” balove. Kao prilog svojoj molbi Pley je priložio i cjenik okrepa koje će posluživati: kava s vrhnjem, čaj, čokolada (tada vrlo otmjeno piće) s “kiflekom”, punč, rozolija (vrsta rakije), francuski likeri, smotak naranče, slatkiši u omotima i na komade – cijene od jednog do deset krajcara.

Za plemstvo je kavanar priređivao plesove nedjeljom i utorkom (ulaznica 20 krajcara). Plemićki su se plesovi odvijali u prelijepoj palači Vojkovića (danas zgrada povijesnog muzeja Hrvatske. Njene četiri najveće dvorane Pley je ukrasio te namjestio “udobnim divanima i naslonjačima”. U ugovoru koji je sklopio s gradskim “magistratušem” stoji da se mora strogo pridržavati cjenika, da ne smije u dvorane puštati pijane, te ružno ili nečudoredno zamaskirane osobe. Posjeti Pleyevim zabavama premašili su i najoptimističnija predviđanja: u razdoblju od Bogojavljanja do korizme – koliko, naime, traju poklade, purgerskim je plesovima prisustvovalo 1105 plesača, a na plemićkim je izbrojena čak 1451 “peršona”. Dokaz da su stanovnici drevnog, baroknog Zagreba i te kako bili željni zabave.