DVIJE GODINE NAKON POTRESA: Ovo je poruka Hrvatske komora arhitekata o obnovi
Razorni potresi koji su pogodili najprije 22. ožujka 2020. godine Grad Zagreb, Krapinsko – zagorsku županiju i Zagrebačku županiju, a 28. i 29. prosinca 2020. godine Sisačko – moslavačku, Karlovačku i Zagrebačku županiju, u fokus šire javnosti stavili su loše stanje građevinskog fonda te zabrinjavajuće gospodarsko i sociološko stanje u dijelovima zemlje koji su desetljećima bili zanemarivani, priopćili su iz Hrvatske komore arhitekata.
“Loše građevinsko stanje zgrada, stambenih i javnih, loše stanje infrastrukture, rijetka naseljenost, neodrživ sustav naselja, demografski problemi samo su neke od karakteristika ne samo ruralnih već i urbanih dijelova naše zemlje. Članovi Hrvatske komore arhitekata, već od prvog potresa u Zagrebu i okolici, a kasnije i nakon potresa na području Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije, zajedno s kolegama drugih inženjerskih struka, svakodnevno su sudjelovali u brzim pregledima uporabljivosti zgrada.
U isto vrijeme, ovlašteni arhitekti-urbanisti, zajedno sa stručnjacima koji se bave istraživanjem tla, bili su uključeni u praćenje pojava i valorizaciju stanja na terenu, te akceptirajući ta znanstvena saznanja uključili su ih u izmjene i dopune prostorno-planske dokumentacije gradova i općina pogođenih potresom.
Na taj način, arhitektonska se struka stavila na raspolaganje svim državnim i lokalnim tijelima kako bi svojim stručnim znanjima, zajedno s ostalim volonterima, doprinijela što bržem i kvalitetnijem otklanjanju posljedica ove prirodne katastrofe. Nažalost, dvije godine nakon potresa, svjedoci smo nezadovoljavajuće brzine ali i kvalitete obnove koja se dešava na svim područjima. Već u prvim obilascima terena uočeno je da sva ta pogođena područja zahtijevaju cjelovitu obnovu ne samo urbanih nego i ruralnih područja te da obnova pojedinačnih građevina nije moguća bez sagledavanja cjeline, kako na razini obuhvata prostornih planova, tako i na razini pojedinačnih naselja. Uzrok tome je prije svega loš zakonski okvir koji je fokusiran isključivo na konstruktivnu obnovu zgrada umjesto sagledavanja potreba za cjelovitim rješenjima obnove kako prostornih cjelina tako i pojedinačnih zgrada oštećenih potresom.
Zakon je uveo nejasne i složene procedure prijave za obnovu, koje su kasnijim izmjenama zakona nešto poboljšane. Uveo je novi, u odnosu na Zakon o gradnji, paralelni sustav izrade projektne dokumentacije, koji nije temeljen na stručnim saznanjima i koji se pokazao potpuno nedostatan za provedbu obnove. U procesima obnove, arhitektonska je struka dobila marginalnu ulogu a fokus na konstruktivnu obnovu zgrada, protumačen je na način da arhitektonski projekt nije obvezan u izradi projektne dokumentacije. To je uzrokovalo ogromne probleme prilikom ishođenja potvrda nadležnih tijela zaduženih za povijesno kulturnu baštinu. U organizacijskom smislu, provedba obnove prepuštena je različitim tijelima: od Fonda za obnovu, Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje, lokalne samouprave, vlasnika zgrada javne namjene i drugima, što pokazuje da nismo ništa naučili iz situacija u kojima se Republika Hrvatska našla u bližoj ili daljoj povijesti.
Najbliži primjeri su Zavod za obnovu Dubrovnika osnovan nakon potresa 1979. godine koji radi do danas, kao i Fond za obnovu Vukovara, kroz koje je provedena velika obnova kako suvremenih zgrada tako i povijesne nepokretne kulturne baštine. O svim tim temama, Hrvatska komora arhitekata ali i druge arhitektonske institucije jasno su upozoravale na sastancima u užem krugu i komunicirale prema javnosti. Kako bismo učinili obnovu učinkovitijom i uspješnijom, ne smijemo nastavljati i ponavljati modele koji su se u ove dvije godine pokazali lošima i neučinkovitima. Nama je potreban efikasan i operativan plan obnove koji će kasnije biti primjenjiv na sve druge i buduće slučajeve i ugroze. Prije svega, potreban nam je transparentan i provediv program obnove naselja i dijelova naselja, kako bi se obnova organizirala prema prostornim cjelinama i koordinirala nekonstruktivna, konstruktivna obnova i izgradnja zamjenskih zgrada.
Obnova zgrada treba biti rezultat planova urbane obnove naselja, čime se ujedno doprinosi napretku društva i prostora u cjelini. Za zamjenske zgrade treba odabrati najkvalitetnija arhitektonska rješenja zgrada i tek tada ih multiplicirati u prostoru, temeljem programa obnove naselja, kako bi sve obnovljene zgrade bile u skladu s prostorno planskom dokumentacijom i uvjetima oblikovanja i načinu života u pojedinim područjima. Zakonom o obnovi treba omogućiti da projektna dokumentacija izrađena prema Zakonu o gradnji također bude dokumentacija temeljem koje će građani ostvariti prava na refundaciju troškova obnove. Treba omogućiti da se projektira kompletna rekonstrukcija zgrada, poboljšanje svih temeljnih zahtjeva za građevinu (konstruktivna obnova, energetska obnova, izgradnja dizala, izmjena instalacija i sl.), a da se kroz faznu provedbu obnova provede sukladno prikupljenim sredstvima iz različitih izvora.
Arhitektonska se struka, kao i svaki puta do sada, stavlja na raspolaganje svojim stručnim znanjima, svim dionicima procesa obnove, te želimo sudjelovati da procesi koji su započeti budu kvalitetniji, brži i učinkovitiji. Želimo da prostor u kojem živimo i koji ćemo ostaviti našim potomcima, bude suvremen, uredan i planiran, a baština koju smo naslijedili unaprijeđena novim namjenama, zaštićena i sigurna. Obnovu nakon potresa, želimo iskoristiti za početak jednog procesa velike gospodarske, demografske i urbane preobrazbe naše zemlje”, stoji u priopćenju.