DVA OTOKA U “POVIJESTI TITOIZMA”: Na jednom primao goste – na drugom zatvarao neprijatelje
Hrvatska ne zna što bi sa svojim povijesnim nasljeđem – to najbolje pokazuju Brijuni i Goli otok, tvrdi novinar švicarskog lista NZZ.
Hrvatsko društvo još uvijek nije definiralo jasan odnos prema ostavštini Josipa Broza Tita – to je dijagnoza novinara Neue Zürcher Zeitunga (NZZ) Andreasa Ernsta.
On je nedavno boravio i na Golom otoku i na Brijunima, dva otoka koja u “povijesti titoizma” igraju važnu ulogu. Na jednom je, piše NZZ, “diktator zatvarao svoje neprijatelje, a na drugome primao visoke goste.”
U opširnijem članku za NZZ analizira kakav je trag tih “četrdeset godina između Titovog uspona i njegovog kraja” ostavilo na današnju Hrvatsku i hrvatske građane, prenosi dw.com.
Čak i više od toga, dodaje NZZ, “jugoslavensko nasljeđe unosi jaz u to (hrvatsko, nap. red.) društvo”. Ernst napominje kako konzervativno-katolička desnica jugoslavensku ideju smatra prijetnjom – i da u njoj vidi “podmuklu masku iza koje se krije ideja velike Srbije”.
Na drugoj pak strani, za ljevicu, kako piše NZZ, Titova borba ujedno znači i oslobađanje hrvatskog naroda od strane vladavine i fašizma. Švicarski list dodaje kako ljevica “fašističku Hrvatsku (1941.-1945.) smatra marionetom tadašnjih saveznica Njemačke i Italije”.
Ernst u svom članku piše kako se zbog bavljenja “duhom Jugoslavije” u Hrvatskoj rasplamsava “kulturna borba” (Kulturkampf) oko sadržaja školskih knjiga, imena trgova, natpisa na pločama i kanonizacije kontroverznih kardinala.
Brijuni: Diskretni šarm titoizma
NZZ nije zaboravio spomenuti ni Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (kolokvijalno nazvano “Vijeće za suočavanje s prošlošću”), koje je vlada Republike Hrvatske utemeljila u proljeće ove godine, i koje bi, piše švicarski dnevnik, “trebalo dati preporuke o odnosu prema povijesti Hrvatske između 1941. i kraja Jugoslavije”. To Vijeće je, piše Ernst, samo sebe u “najkraćem mogućem roku blokiralo”.
Za Goli otok će autor teksta u NZZ-u zaključiti: “Ovaj otok bi mogao biti memorijalni centar sjećanja na propalu Jugoslaviju. Ali u stvarnosti on nije niti dostojno mjesto sjećanja na kojem se zainteresirani mogu informirati o jednom tragičnom poglavlju prošlosti niti profesionalno napravljeni turistički tematski park, ‘jugoslavenski Alcatraz’.”
Brijuni su ga se, pak, prilično dojmili: “Na ovom otoku se ne inscenira Titov kult niti se prešućuje njegova epoha.” Ernst je, doduše, mišljenja da i ovo mjesto – kao i Goli otok i Kumrovec – pokazuje neodlučnost Hrvatske u odnosu prema svojoj povijesti, ali da Brijuni zrače “njezim neodoljivim šarmom”.