DRUŠTVO: Milivoj Pašiček – Uvaženi EU političari idu na posao biciklom – u nas je Tomašević čudo

Zamislite, mnogi su skočili na noge u čudu kada je Tomislav Tomašević, najvjerojatnije budući gradonačelnik Zagreba, na pressicu nakon prvog kruga izbora došao na biciklu.

Piše: Milivoj Pašiček

Kao da nitko nije video da je i prije dolazio na biciklu i kao da nitko nije zavirio u njegov životopis gdje će odmah naći ljubav prema bicikliranju i planinama. Još su više svi poskočili na njegovu izjavu da će kao gradonačelnik službeni automobil koristiti samo kad to protokol traži, a u suprotnom će na posao dolaziti biciklom ili javnim prijevozom. Upitan što će sa zaštitom, uzvratio je: “Što će meni tjelohranitelj?”

I opet su svi stali u čudu u ovoj kraljevini od zemlje za sve one koji su se domogli vlasti s partijskim knjižicama i navikli narod da se glavešine voze u limuzinama, po mogućnosti blindiranim, s tjelohraniteljima. I sve to po onom banalnom receptu, ali gorkoj istini – što su veći automobili u kojima se vozaju uokolo političke glavešine, to je zemlja siromašnija. I usadili su ti genijalci na vrhu narodu da sve to uzima pod normalno, da je zapravo super kada se u limuzinama na grbači naroda osim njih voza 20 župana, 127 gradonačelnika, pa i mnogi od 425 općinskih načelnika, koliko ih hrani sve siromašnija zemlja.

A tu su još i mnogi zamjenici, tajnici i tko zna kako se zovu. Uz sve to svako malo se vozni park obnavlja za više desetaka limenih ljubimaca. Naravno, sve to plaćaju građani, porezni obeznici. Sjećamo se i one afere s bivšim ministrom Tomislavom Tolušićem kojem nije bio dovoljan jedan vozač, pa ih je imao čak šest! Vozikaju se i vozaju narod koji su dobro istrenirali na šutnju, ali i otrovali sumnjom i nevjericom. Jer, kako bi netko nedodirljiv, netko na vrhu, netko iz hrvatskog političkog plemstva mogao biti na biciklu.

Tomašević na biciklu? Ma, to je predstava za javnost. Ma, gdje toga ima? Komentari su to tzv. običnog malog poslušnog čovjeka, koji ne zna da je to već debela stvarnost u uređenim, demokratskim i naprednim zemljama u kojima moraš biti netko da bi uopće kročio u svijet politike. Riječ je među ostalim o njihovoj kulturi i tradiciji od koje ne žele odustati. Tako je posve normalno da premijer Nizozemske Mark Rutte na posao, ali i na mnoge međunarodne sastanke dolazi biciklom. Na prekovremene nedjeljne sate s njim biciklira u vladu i njegov ministar zdravlja Hugo de Jonge. Možete li zamisliti Beroša i Plenkovića na biciklu, bez limuzina, čuvara, rotirajućih svjetala?

I premijer Velike Britanije Boris Johnson često dolazi na posao biciklom. Činio je to i Romano Prodi, bivši predsjednik Europske komisije. Bicikli za odlazak na posao koristi i gradonačelnik Londona Sadiq Khan, a kad nije na biciklu može ga se vidjeti kako čeka gradski autobus. A kad smo već kod javnog prijevoza koriste ga mnogi, pa i bivši gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg. Ili u našem susjedstvu, predsjednik Austrije Alexander Van der Bellen, koji zna i pješačiti do posla s ruksakom na leđima. I u službeni posjet, npr. u Italiju ide vlakom preko Züricha. S njim nisu ni zaštitari, ni tjelohranitelji sa slušalicama u ušima, a ni vlak nije blindiran.

Švedski parlamentarci i ministri nemaju službene automobile i vozače, već svi putuju autobusima i vlakoviima kao i ostali građani. Usude li se potrošiti na taksi, završavaju na naslovnicama. Na trajno korištenje automobile i osobno osiguranje ima samo premijer. Parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, a odjeću peru i peglaju u praonicama, a plaća im je svega dva puta veća od plaće učitelja osnovne škole. Općinski dužnosnici nemaju plaću i posao obavljaju volonterski.

A danas su jedna od najbogatijih, socijalno najpravednijih i najmanje korumpiranih zemalja u svijetu. Zemlja u kojoj nitko nije iznad drugih. Zemlja koja se nije odrekla stila života političara ni onda kada su doživjeli dva najveća politička ubojstva u suvremenoj Europi, kada su ubijeni predsjednik Olof Palme i ministrica vanjskih poslova Anna Lindh.

Jedna su od zemalja za primjer. Zemlja mira i sigurnosti, zemlja stalnog napretka na svim područjima. Možda i zato što se glavešine nisu izdigle iznad naroda i što ne žive na njihovoj grbači. Valjda i zato što su opću kulturu i svijest ljudi podigli na tu razinu da nije svjetsko čudo vidjeti premijera, ministra ili parlamentarca na biciklu. Za njih je bicikliranje civilizacijski doseg, a i na tom planu Hrvatska je na samom dnu.

Facebook Notice for EU! You need to login to view and post FB Comments!