DRUŠTVO: Branko Vukšić – Klečanje i zablude o hrvatskoj tradiciji i kulturi
DILEMA OKO TOGA TREBA LI KLEČATI ILI NE KLEČATI U ZNAK PODRŠKE ONIMA KOJE RASISTI TLAČE, NA POVRŠINU JE GURNULA TAMNE NASLAGE NAŠEG DRUŠTVA I POLITIKE! IAKO VEĆ KLEČIMO GODINAMA, DESETLJEĆIMA. MOŽDA NE DOSLOVNO, ALI SMO SAVIJENE KIČME PREMA BUDALAMA, KOJI SUSTAVNO UNIŠTAVAJU LIJEPU NAŠU!
Od kako je poguba ljudske naravi, Donald Trump, pustio zlog duha iz boce, u Americi su se bijeli rasisti raspojasali i sve češće, i sve lakše potežu pištolje, pucaju ili guše ljude koji se od njih razlikuju po boji kože. Oni koji se bave proučavanjem rasizma, tvrde da je on u SAD jednak kao i prije 50 ili više godina. Pokret BLM – Black Lives Matter (crnački životi vrijede), pokret je koji daje podršku rasnim manjinama. Iako je nastao 2013., nakon što je George Zimmerman oslobođen za brutalno ubojstvo Erica Garnera i Michaela Browna, rasplamsao se 2020., nakon što je policajac Derek Chauvin devet minuta koljenom stiskao vrat Georgea Floyda, te ga ugušio. Chauvin je Floydu „klečao“ na vratu i tri minute od trenutka kada Floyd više nije pokazivao znakove života. Chauvinu su u ubojstvu nenaoružanog Floyda pomagala još tri policajca. Chauvin je proglašen krivim po svim točkama optužnice (mada ne znam je li sudac izrekao visinu kazne), a Floyd je postao novi simbol borbe protiv rasizma.
I vrhunski sportaši su simbolički počeli podržavati BLM pokret. Klečanjem, zapravo, spuštanjem jednoga koljena u klečeći položaj. Prvi je to učinio NFL-ov igrač Colin Koepernick, a podržala ga je američka nogometna reprezentativka Megan Rapinoe. Od tada, na utakmicama američkog nogometa, košarke, potom i u nekim drugim zemljama, primjerice, u Velikoj Britaniji, pokret „klečanjem“ podržavaju vrhunski sportaši. No, na europskom nogometnom prvenstvu nema podrške BLM-u, rasizmu.
Zbog čega?
Globalna, odnosno, priča prvenstva – kojim su mnogi zabavljeni – mogla bi biti slična onoj hrvatskoj. Jer, pročitao sam na mnogim mjestima tobože principijelna obrazloženja (naročito prije Europskog prvenstva): NOGOMETAŠI SE NE TREBAJU, odnono, NE SMIJU MIJEŠATI U POLITIKU?!
Pa, ni onda kada je u pitanju rasizam?!
Pa i onda kada je u pitanju ugnjetavanje manjina, od spolnih, do nacionalnih?! Kao da politički slijepci ne vide da su u pitanju ljudska prava, slobode, a ne politika.
Zašto se nogometaši 24 reprezentacije na Europskom prvenstvu nisu priklučili podršci pokreta BLM (osim, čini mi se, u samo jednoj prilici), pokreta protiv rasizma, pokreta koji osuđuje nejednakost prema boji kože, nije teško odgonetnuti, naročito nakon što je UEFA zabranila da se minhenski stadion, u vrijeme utakmice Njemačke i Mađarske osvijetli duginim bojama?! Iza svega stoji, dakle, UEFA. Ona ne shvaća što su to ljudska prava, a što je politika. A to pak dovoljno govori o profilu ljudi koji vode europsku nogometnu politiku.
No, s nevjericom sam pročitao i obrazloženje zašto hrvatski reprezentativci nisu klečali na pripremnoj utakmici s Belgijom (iako domaćini jesu) i neće klečati ubuduće.
Zašto?
Zato JER NIJE U HRVATSKOJ KULTURI – KLEČATI!
Evo (za one koji su zaboravili) čitavog obrazloženja HNS-a, koje je izrekao izvjesni Timislav Pacak, glasnogovornik:
„Hrvatski nogometni savez i svi reprezentativci uvijek i svugdje osuđuju sve oblike diskriminacije (što, naravno, nije točno, op. B. Vu.). Poštujemo pravo svakog pojedinca i organizacije da odabere svoj stav o rasizmu. HNS smatra da svi igrači imaju pravo na mišljenje o ovakvim temama i odabir kako će se prema tome postavljati. Naši reprezentativci su zajednički prije utakmice s Belgijom odabrali kako neće klečati te su mirnim stavom poštovali klečanje belgijskih kolega. HNS poštuje stav reprezentativaca i neće im nametati obvezu klečanja koja u hrvatskoj kulturi ionako ne predstavlja simbol borbe protiv rasizma i diskriminacije.”
Negdje se umjesto u kulturi navodi u – TRADICIJI. Dakle, nije u hrvatskoj tradiciji iskazivati podršku protiv rasne diskriminacije, koje je sve više, a ne sve manje, od Italije, Velike Britanije, pa do SAD-a!?
Pa, nije ni u američkoj tradiciji, do prije nekoliko godina, KLEČANJE bilo u TRADICIJI ili KULTURI simbol borbe protiv rasizma. Ne predstavlja u hrvatskoj kulturi simbol protiv ideološke zadrtosti ni huškačka „poetika“ Marka Perkovića Thompsona, ali su je – usprkos kulturi i tradiciji – hrvatski nogometaši usvojili. Sada i službeno.
No, pustimo sada nogometaše na miru. Oni su tu, ipak, da – kako kažu – igraju nogomet. I da slušaju one koji u nogometu mešetare, odnosno, masno zarađuju.
Brinu me komentari onih koji itekako dobro razumiju BLM, a dali su podršku, ili su prešutjeli odluku i diletantsko obrazloženje odluke da se ne kleči, jer to nije u hrvatskoj tradiciji. Obrazloženje HNS-a je u najmanju ruku mamićevski prosjek, a on se, valjda će se s tom konstatacijom mnogi (čak i) složiti, ne može svrstati ni u hrvatsku tradiciju, a ponajmanje u kulturu.
Mnogi koji su pozdravili odluku nogometaša da se klečanjem ne solidariziraju s pokretom BLM (na čemu bi im Trump ne samo čestitao, već bi im podijelio i kolajne), već da to učine mirnim stajanjem (a što se radi u vrijeme kad himna svira nego mirno stoji?!), ne bune se, recimo protiv toga što hrvatski reprezentativci i vrijeme intoniranja hrvatske himne stavljaju ruku na srce. Je li stavljanje ruke na srce dio hrvatske kulture ili tradicije?
Nije. To je dio američke tradicije, a tu američku praksu nametnuo je Franjo Tuđman prvo HDZ-ovcima – koji su je prihvatili bez razmišljanja, jer za njih uvijek misli „vođa“ – a potom i reprezentativcima, nogometnim, i, čini mi se, rukometnim. Europska tradicija ne poznaje tu gestu, pa su zato itekako zamjerili Macronu kada je stavio u vrijeme Marseljeze ruku na srce. Kritičari smatraju da se ne treba povoditi za Amerikancima. Protiv su takvog pomodarstva. Tuđman je bio, naravno, kao „veliki Hrvat“, Titov general, za kopiranje američke tradicije. Kao da ništa od svojeg maršala nije naučio.
Kada smo već kod tradicije, sjećam se kako se i prije rata, i u vrijeme rata, pa i nakon rata, pa i u vremenu kojem živimo – a vrijeme je hudo i po kulturu i po tradiciju – prijetilo odsjecanjem jednog od tri podignuta prsta u zrak. Zašto? Jer, to je, kažu neuki katolici, neuki „veliki Hrvati“, srpski, četnički pozdrav. Mi – mislim na njih, „hrvatske tradicionaliste i kulturnjake“ – imamo svoj „tradicionalni“ pozdrav: ZDS. Što je, naravno, prijesna laž. Kao što je i prijesna laž da su tri prsta – palac, kažiprst i srednji – podignuta u zrak srpski, četnički, odnosno, samo srpski i samo četnički pozdrav. Ti veliki Hrvati koji brane ustašku kovanicu ZDS, ne znaju što ta tri podignuta prsta znače; sveto trojstvo.
Kako su Pavelić i njegova ustaška, izdajnička vlada polagali zakletvu?
S uzdignuta tri prsta. Tako su se pozdravljali i nacisti.
„Velike Hrvate“ koji smatraju da je pravi iskaz domoljublja mahanje zastavama i u vrijeme intoniranja himne stavljanje ruke na srce pomalo demantira i general Ante Gotovina, koji to ne čini, ili ne čini uvijek. A, neće valjda ti „hrvatski tradicionalisti i kulturnjaci“, poput onih u HNS-u, osporavati i Gotovinino domoljublje?!
Dakle, nepodržavanje BLM-a na način na koji to iskazuje dio vrhunskih sportaša, pa i engleski nogometaši u domaćem prvenstvu – usprkos što im zadrti rasni čistunci u publici zvižde – jest pomanjkanje solidarnosti i kulture, a ne nemiješanje u politiku. A pomanjkanje solidarnosti i kulture jest u tradiciji nogometnih „kulturnjaka“, i onih na čelu europskog, i onih na čelu hrvatskog nogometa, onih koji su zaključili kako se u hrvatskoj kulturi ne kleči. Osim pred papom. Što također nije točno.
Ne vjerujem da su hrvatski nogometaši samoinicijativno, bez sugestije sa strane, odlučili da neće klečati u Belgiji, ili na EU prvenstvu, te da je to stvar svakog reprezentativca ponaosob. Da je tako, ne bi svi, kao po naređenju stavljali ruku na srce u vrijeme intoniranja hrvatske himne. Slobodu izbora demonstrirali su neki nogometaši Belgije, prije utakmice s Danskom. Neki od belgijskih nogometaša držali su ruku na srcu, a neki nisu. Danci su svoju himnu odslušali i otpjevali spuštenih ruku, kao i na tribinama krunski princ i njegova supruga.
Dakle, samo malo više iskrenosti.
Pa će biti i više dobroga nogometa.
Pa, i atmosfere koje je na proteklom Europeu, bez obzira što je broj navijača na tribinama ograničen, itekako manjkala. Nije na prvenstvu bilo uobičajene atmosfere, svjedočili su nam reporteri s lica mjesta, bez obzira što se nogometni gremiji klone politike. I razmišljaju samo o tome kako što više zaraditi.
Dakle, nogomet je postao prije svega politika. Politika zarađivanja. Te politika zakapanja glava u pijesak, što pak ide na ruku upravo onima koji uskaraćuju slobode, te teroriziraju različite.
Fotografije:
1. Kleči se na utakmicama ne zbog političkih razloga, već zbog ljudskih prava!
2. Evo dokaza da tri prsta nisu znak pravoslavlja. Ili su poglavnik i nacisti bili pravoslavci?!
3. i 4. Neće valja “veliki Hrvati” i generalu Gotovini osporiti manjak domoljublja, jer ne drži ruku na srcu?!