DRUŠTVO: Branko Vukšić – Dalić i reprezentativci trebali bi učiti od Mate Parlova

”Ne igraju oni za novce” – kaže ozvjesni Stipe Mlinarević – ”Dalićevi dečki igraju za branitelje, Domovinski rat, ljubav, vjeru i domovinu!” Majketimile, zašto ja uopće gledam utakmice reprezentacije kad i Zlatko Dalić kaže sličnu stvar?!

Mene i meni sličnih nema u tim Dalićevim posvetama. Jer, svoje sudjelovanje u obrani Hrvatske (kao aktivni član CAF-a) ne smatram toliko bitnim da bi mi se – kao dijelu nečega – posvećivale utakmice nogometne reprezentacije.
Ja sam tek građanin Hrvatske. Često imam razlog reći i; nažalost. Sport bi trebala biti zabava. Zabava za sve. Kao i sve ono što se radi zbog publike, pa i daleko plemenitije stvari za koje su potrebni daleko veći talent, pamet, znanje i osjećaji.

I najljepše domoljubne pjesme poput Moje domovine, Mojoj lijepoj, Zemljo moja, Tvoja zemlja nisu – barem ne na velika, javna zvona – posvećivane određenim skupinama, već svima. I “svi” su ih prihvatili kao svoje. Nikad se Alfi Kabiljo, Drago Britvić, Pero Gotovac, Zrinko Tutić, Rajko Dujmić ili Marijan Ban, respektabilni autori navedenih pjesma busali u domoljubna prsa.

Mnogi veliki umjetnici koji su zadužili svijet nisu skladali, pisali, svirali, slikali, pjevali samo za neke. Nisu posvećivali svoja djela određenim, favoriziranim sklupinama. I najvećim sportašima pred očima je bio svijet, a ne neka kasaba.

Jesse Owens nije 1936., u srcu nacističkog, arijevskog zla, osvojio četiri zlata boreći se protiv bijelaca, već je trčao da pobijedi. Prvo sebe. Isto su radili Mark Spitz, Usain Bolt ili Carl Lewis… Zato su bili i ostali veliki.
Isticali su se svojim poslom, a ne svojim političkim, vjerskim ili ideološkim uvjerenjima. Čak je i veliki Cassius Clay postao Muhammad Ali ne iz vjerskih razloga, već se na taj način želio suprotstaviti bjelačkoj supremaciji.

Mnogi bi javni ljudi, naročito sportaši, morali učiti od zasigurno najvećeg hrvatskog sportaša MATE PARLOVA, jedinog boksača u povijesti koji je osvojio u istoj kategoriji olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku, te europsku i svjetsku profesionalnu tirulu.

O uskogrudnosti Parlov je jednom prilikom rekao: “Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak?! Mnogi to ne razumiju… Često sami sebe ne mogu pobijediti… Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatili kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit.”

Trebao bi od Parlova učiti i Zlatko Dalić (onaj tip s početka teksta teško da može išta naučiti), koji se žali: “Smetam im ako kažem ‘Hvala braniteljima’, smetam im ako kažem da sam vjernik…”

Ma, ne smeta nikome – nadam se – to što je Dalić vjernik, to što poštuje branitelje, već im smeta što to ničim izazvan neprekidno ponavlja. A kad neprekidno ponavlja, čini se kao da nameće ono što nametati ne smije. Jer, za reprezentaciju ne navijaju samo vjernici, pa ni oni koji žele svakoga dana slušati da za to što udišu zrak moraju zahvaliti braniteljima.

Dalićeva vjera treba ostati njegova privatna stvar, kao što i njegov odnos prema posebnim skupinama treba ostati privatna stvar. Kako bi zvučalo da neki od trenera ističe nakon utakmice da ne vjeruje (u boga), te da je pacifist?!

Razapeli bi ga. Prije svega vjernici.

Razlika između Parlova i Dalića, te većine reprezentativaca je u svjetonazoru, kulturi. Mate Parlov je čitao i recitirao Ujevića, Matoša, Cesarića, Kranjčevića, Radičevića, a Dalić i “njegovi dečki” skloni su Thompsonovoj “estetici”.

Zato, igrajte nogomet. To radite odlično. Sve više od toga pokušajte zadržati u sebi, jer imate ambiciju da budete i nogometaši i ujedinitelji.

Budite ujedinitelji svih ljudi.I, da, svi nogometaši igraju, prije svega, za novac. Veliki novac. A reprezentacija im je prilika za stjecanje još novca.