DRAGO PLEČKO: Živimo li i poslije smrti?

19. siječnja 2017. M P drago plečko, smrt, život poslije smrti

Nebesa su proizvod našeg mozga koji umire s nama, paralelni svemiri ili neshvatljivo područje vječnog postojanja izvan materijalnog svijeta.

Mehanizam obrane od spoznaje ništavila nakon fizičke smrti je daleko najjača struktura u našoj psihi. Kada se netko suprotstavi našim uvjerenjima o našoj postmortalnoj sudbini, obuzima nas bijes, postajemo agresivni ili potišteni i osjetimo bitno sužavanje svjesnosti. Reakcija se odvija u tri stadija. Prvi, naš pokušaj da pod svaku cijenu uvjerimo oponenta da je naša istina prava. Drugi, ako prvi ne prođe, slijedi pokušaj prihvaćanja da on ima pravo na svoje mišljenje ali je u z a b l u d i jer smo mi svakako u pravu. Treći je uznemirenost jer osjećamo opasnost da je možda on zaista u pravu i tada gubimo tlo pod nogama. Ova naizgled jednostavna kontroverza eskalira do smrtnih neprijateljstava i vjerskih ratova do istrebljenja.

Dakako, ignoriramo činjenicu da i oponent i mi samo m i s l i m o da znamo. Jer, vjerujemo u odabranu nišu unutarnje sigurnosti. A vjera je krhka biljčica kojoj je lako slomiti listiće. Zahvaljući pravom sotoni – sumnji. A upravo je ta sumnja temelj cjelokupne znanstvene misli.

Pitanje je svih pitanja preživljavamo li mi vlastitu fizičku smrt.

Faqir Chand je jedan od najcijenjenijih učitelja tradicije Sant Mat koja tvrdi da ljudi mogu za života doseći „unutarnje svjetove“. Meditacijom koja govori da treba „umirati svakodnevno“. Detaljni se opisi tih drugih realnosti nalaze u spisu Adi Granth Sahib no svjedočanstva Faqir Chanda se bitno razlikuju od drugih adepata te tradicije. Izgleda da duhovna iskustva ipak prolaze kroz filter osobnosti pojedinca.

Prva je opcija da sva naša iskustva umiru prestankom rada našeg mozga. Na to upućuju stanja izazvana gubitkom svijesti kada može osoba boraviti godinama u stanju kome u kojem ne postoji ništa. Isključenjem moždanih funkcija prestaju sva iskustva. U ekstremnim slučajevima, kao što je bliska smrt, iskustvo kliničke smrti, rijedak tip epilepsije koji zahvaća frontalni režanj mozga, izljev krvi u mozak ili dugodišnja maratonska molitva i meditacija javlja se kod nekih iskustvo nadnaravnog. Van Vremena i Prostora. Na tisuće opisa takovih stanja znanost ima spremne odgovore. Doživljaj projekcije svijesti van tijela se naziva a u t o s k o p i j a a iluzija je mozga kreirana pod enormnim pritiskom straha od smrti. Tuneli kroz koje prolaze ljudi za vrijeme kliničke smrti i sretanje bližnjih s druge strane nije ništa drugo nego predstava koju naš mozak stvara zalijevajući neurone megadozama endorfina što je Priroda stvorila kao način obrane od užasa umiranja. No, umiremo zajedno s našim neuronima.

Brojna svjedočanstva o napuštanju tijela sviješću dolaze od eksperimenata s raznim halucinogenim drogama, ponajviše LSD-em. Neki ispitanici su opisivali sjećanja na vlastito rođenje no iskustva različitih osoba nikada nisu nalik jedna drugima.

Oni koji misle znanstveno ali ne žele prihvatiti grubo materijalističko tumačenje svih duhovnih zbivanja prihvaćaju neku od dvije osnovne postavke. Prvo, postojanje paralelnih svemira pa na neki način živimo istovremeno ili bar nakon smrti u ovome dalje u nekom drugom svemiru. Drugo, energija se ne može izgubiti, pa nekamo moramo ići i nakon kraja ove predstave koja nema nikakvog vidljivog smisla. To donekle iako ne izravno podupire čuveni Eksperiment Scole ali i vjerovanja nobelovaca kao Henri Bergson, William Crookes i Oliver Lodge. Ja to smatram vrstom materijalističko-duhovnog kompromisa.

Preostaje nešto što nikako ne možemo s h v a t i t i jer se sve što mozgom poimamo bazira na za života stečenim iskustvima i utabanim putevima misli koji su vezani uz asocijacije. To je koncept viših sfera postojanja a tu imamo problem. Desetine tisuća religija, mističnih škola, teorija i svjedočanstava o toj sferi se razlikuju do te mjere da se nijedna ne podudara s nijednom drugom ako je izvan njenog svjetonazora koji je opet, htjeli ili ne, proizvod našeg uma. Nisam čuo da su milijuni stranica teoloških rasprava nekoga stvarno približili superiornoj i nadnaravnoj Inteligenciji.

Bob Monroe iz instituta u Faberu u kojem sam bio, razvio je tehniku tzv. binauralnih otkucaja i tvrdio da je moguće na taj način sviješću putovati u spiritualne, nematerijalne stvarnosti. Formiran je tim od šest ljudi koji je trebao razraditi „mape unutrašnjih svjetova“ no to nikada nije ostvareno.

Biblija prilično oskudno govori o Kraljstvu Nebeskom i vječnosti u koju vjernik odlazi, istočnjačka mistika spominje 14 raznih razina postojanja na koja možemo ići (više i niže l o k e), druge pak tradicije s e d a m razina kojima se penjemo do Boga samog, a individualna iskustva kliničke smrti i ekstremnih stanja često dematiraju sve navedeno. Zanimljiva je ta duhovna kozmologija u očima tradicije Radhasoami. Postoji živući Majstor koji se u meditaciji pojavljuje na unutarnjem ekranu i vodi kandidata van tijela u više regije kojih ima č e t i r i uz ovaj materijalni svemir. Niže su razine tih paralelnih stvarnosti mješavina materije i svijesti a što se čovjek kreće više ulazi u područje koje je konačno, čista svijest, Sach Khand. Vrlo uvjerljiv je opis u Adi Granth Sahibu, putovanja od najsajnije zvijezde na unutarnjem ekranu, preko Sunca i Mjeseca do izlaska u drugu stvarnost.

Da ni to nije odgovor na sva pitanja pokazuje činjenica da se u svega nekoliko generacija uz dva izrazito karizmatična učitelja sve rascjepkalo u čak 120 raznih škola. Isto tako su i kršćanske, muslimanske, budističke, hinduističke, šamanističke i druge škole doslovce bezbrojne. I često sukobljene.

Univerzalna istina očito nije na dohvat ruke.

Zato sam mišljenja da su nam tijelo i mozak dati s razlogom i da na uzvišeni Put do nebesa ipak trebamo kr e n u t i koristeći ono što nam je na raspolaganju. Svaka molitva se izgovara jezikom, sluša sluhom, vidi čitanjem, pipa dodirom krunice i miriši kroz tamjan. Promišlja se mozgom. Jer, „tijelo je ljudsko hram Božji“ i „Bog je stvorio čovjeka na sliku svoju“. I mantre su na početku riječi a riječi znače misli. Ili famozno „otvaranje trećeg oka“ tako da u njega g l e d a m o zatvorenim očima. Svjetlost koja se pojavljuje dolazi nakon podražavanja stanica nalik onima u retini oka a koje se nalaze na površini pinealne žlijezde. Bili sve to bilo moguće da nemamo živčanog sustava?

Dakle, početak puta do najviših nebesa ako nas ona negdje čekaju počinje prvim korakom. Od onoga što je j e d i n o i d e n t i č n o kod svih živih ljudi. Neurofiziologija.