DOBRA “STARA” VREMENA: Novinari i urednici VPA imali su spektakularne naklade svojih izdanja
Nikad nije kasno za „ponavljanje gradiva“, ta često naglašavana misao dobila je u Zagrebu, 8.veljače 2024., u prostoru trešnjevačke pivnice, nekadašnje polazišne stanice Samoborčeka, pri susretu kolega, novinara i urednika nekadašnje VPA – Vjesnikove press agencije, dodanu vrijednost.
Nakon više od trideset godina, još uvijek pri mentalnoj i fizičkoj snazi, okupili smo se sa ciljem obnavljanja „pisane i izgovorene riječi“ kao jedinog ljudskog alata koji je kvalitativno nezamjenjiv.
Na prvom susretu okupili su se Milivoj Pašiček ( direktor i glavni urednik VPA), Veljko Krulčić, Sanja Jurković-Draganić, Hrvoje Prćić, Brankica Ožegić, Danka Šošić, Mirela Kruhak i u konačnici autorica ovog teksta: Andrea Štalcar Furač. U mislima su s nama bili kolege kojih više nema, ali i oni koji su iz zdravstvenih i privatnih razloga u bili u nemogućnosti doći: Damir Strugar i Branka Trbović.
Vjesnikova press agencija okupljala je novinarska imena, količinu izdanja i tiraže od kojih danas zastaje dah, i to u vremenu kad je snaga riječi i potpisa imala trajnu vrijednost. Pod krovom VPA, a mnogi i kasnije, djelovali su Milivoj Pašiček, Marijan Draganić, Branka Trbović, Ivo Pukanić, Igor Mandić, Drago Kastratović, Pero Kvesić, Pavle Lugarić, Marija Jurela, Ana Hrastović, Ana Žube, Biserka Lancaster, Tahir Mujičić, Zlatko Ramničer, Damir Strugar, Danka Šošić, Tihomir Dujmović, Zlatko Vrabec, Petar Bukovac, Hrvoje Prćić, Boris Kronast, Sanja Gežin,Bruno Konjević, Andrea Štalcar Furač i mnogi drugi kolege lektori, redaktori, grafičari, fotoreporteri, suradnici.
U demokratskim su državama tri stupa demokracije: zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Kako je uloga medija u društvu jačala, upravo su mediji prozvani četvrtim stupom demokracije. U vremenu koje se danas često naziva „onim vremenom“, aludirajući na nešto što su poslijeratne pretumbacije snaga nakon devedesetih pokušale pobrisati i sebe ustoličiti Nultom godinom, a koja je u konačnici dovela do potpunog kaosa pisane i izgovorene riječi, pa i krize identiteta, bili smo svjesni odgovornosti za ono iza čega stojimo imenom i prezimenom.
Ima li veće odgovornosti?
Ne bi trebalo biti.
No ipak, ta stara novinarska škola, strast koja te goni da budeš jači, bolji, prvi, direktniji i originalniji, a uvijek točan, nepristran i dovoljno inovativan, zatvorila je svoja vrata pod izlikom novih snaga, tehnologije, političke volje prije svega, ali i brzine upitnih ili neprovjerenih informacija koje se nižu iz sekunde u sekundu i riječ pretvaraju u potrošnu robu na trajnom sniženju.
Je li to ono što hrvatsko društvo zaslužuje, pokazat će vrijeme.
Kako bilo, susret kolega obogatio je nas same, otvorio prostor za neke moguće buduće suradnje, učvrstio naš stav o važnosti novinarstva i dosljednosti u poslu koji radiš, ma pred kakvim izazovima se našli, kao i potrebu da iskustvom, znanjem i voljom doprinosimo i dalje, svatko na svoj način, u svom području i medijskom prostoru, pa i u poveznicama s ljudima jer to je ono što iz nas nikada nije izašlo- potreba da riječ bude prva i zadnja. Time dajemo potporu svim onim kolegama iz drugih redakcija, a koji se nisu predali, koji i dalje misle i rade kako što smo i mi mislili i radili- glavom, a ne interesom.
Podsjetimo samo na neke naslove u lepezi VPA – tjednik odabranih priloga TOP, revija Draga, revija Erotika, časopis Sirius, kultni strip Alan Ford, Tom i Jerry, kriminalistički romani Trag, ljubavni romani Život, western romani Laso… Neka od tih izdanja, kao Erotika, imala su danas nedosanjanu nakladu od pola milijuna primjeraka.