DIRLJIVO PISMO KĆERI RADNIKA ULJANIKA: Tata moj, ti si moj div i najveći brod!

Već mjesecima traje agonija Uljanika i beznađe radnika od kojih su mnogi u njemu ostavili najveći dio života, a sada iz njega odlaze s otkazima i dvije vrećice sa stvarima.

Potresna je to hrvatska stvarnost u kojoj naravno stradavaju i cijele obitelji.

Jedna je djevojka osvojila internet pismom koje je napisala svom ocu, dugogodišnjem radniku Uljanika.

S Facebooka ga prenosimo u cijelosti:

Moj tata je gradio brodove.

Tata, kako si? Osim umorno, razočarano, povrijeđeno i iskorišteno.

Što ćeš sada, odakle krenuti, kako ? Pitam se, pitaš se i ti, no pitaju li se oni, mislim da ne.

Uvijek si mi pričao o svom radnom mjestu,umoran i ljut ali taj ponos nikad nisi znao sakriti sa lica,uostalom gradio si brodove tko se ne bi ponosio time. Sjećam se, bila sam dijete, vodio si seku i mene na porinuće, ne sjećam se brodova, ali sjećam se tebe, tvoje srce je bilo veče od tog broda dok si nam pokazivao halu u kojoj radiš i objašnjavao šta to točno tata radi, ništa nisam kužila, osim da si sretan dok pričaš o tome, to mi je bilo dovoljno.

Gledao si u taj brod kao da je samo tvoj a ja sam i dalje gledala samo u tebe, samo moj tata. Ali nisi bio samo moj, bio si i njihov, dapače više su te oni imali za sebe nego ja. Kad bi došao kući bio si previše umoran za išta ali uvijek bi iz džepa izvukao još onu mrvu snage samo za mene i moje vječne gluposti. Sjećaš se tata,n apravila sam ti bila crtež tvojih divova, sigurno nisi bio oduševljen idejom da ih gledaš i kad si kući ali mi to nikad nisi rekao, bio si sretan.

Shvaćaš li tata, ostavio si im svoju mladost, snagu, vrijeme, dao si Uljaniku sebe, mog tatu, za uzvrat si ostao bez ičega, naravno da shvaćaš, vidim to na tebi svakog dana sve više. Čak je i onaj ponos s lica odavno zamijenjen porazom.

Rasla sam, gledala sam kako stariš brže od drugih tata.U više navrata si mi rekao da kad bi imao sina, kad bi te pitao da mu nađeš posao u Uljaniku da bi ga istukao, znaš, dobro bišučinio, uništio bi ga kao što je tebe i toliko drugih.

Narasla sam, došlo je vrijeme za odluke, došao je dan kad sam ti rekla: “Tata,ja odlazim, odlazim iz ove države, želim dobiti priliku u životu.”

Rekao si mi da ne idem, da ni drugdje nije ni ljepše ni lakše, ostani tu kćeri moja, vjeruj mi, bit će ti žao. Bio si u pravu kao i uvijek, žao mi je, žao mi je što sam ostala, što gledam kako ti odnose Uljanik, dio tebe, dio nas. I što ću nažalost gledat kako će nam postepeno odnijeti sve, našu Pulu, sve što jesmo i znamo.

Tata, ostala sam, tu sam a gdje si ti? Gdje si ostao tata, u limu, u varovima, u svom plavom trlišu na rivi mora čekajući bolja svitanja.

Ali drago mi je da sam tu, da te nasmijem kad drugi ne umiju, da te podsjetim da si jači od svih brodova koje si gradio ispod predivnih divova na ubrzo zaboravljenom otoku zvanom Uljanik. Da te podsjetim da si ti moj div i najveći brod.

Tata,volim te.

Svi smo mi dica Uljanika.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/monicacx/posts/10218397555108630″ bottom=”30″]