DINO RAĐA: Stranci ne mogu igrati za reprezentaciju i točka!

Povod za intervju s predsjednikom Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza Dinom Rađom na portalu Index.hr, bila je ponovno aktualizirana mogućnost angažiranja stranca u sastav reprezentacije.

Izvor: Media servis

Radi se o izvrsnom graditelju igre turskog prvaka Anadolu Efesa, Amerikancu Shaneu Larkinu (26), igraču s bogatim NBA iskustvom i jednim od najboljih košarkaša Eurolige (u prošlosezonskom polufinalu tog natjecanja ubacio je Obradovićevom Fenerbahčeu 30 poena, a u finalu europskom prvaku CSKA-u 29). On je svom suigraču i hrvatskom reprezentativcu Krunoslavu Simonu s kojim je razgovarao na ručku tijekom nedavnog zadarskog turnira rekao, kako je “definitivno otvoren za tu ideju” i kako bi rado igrao za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Isto je ponovio i za portal basketball.hr i time pokrenuo medijsku lavinu koja je začas zatrpala uspavanu košarkašku javnost u Hrvatskoj, pa su na sve strane počeli pljuštati manje ili više argumentirani dokazi “za i protiv” stranca (trećega do sada) u redovima nacionalnog košarkaškog tima.

Malo više od polovine anketiranih čitatelja portala Index.hr (54% od ukupno 8731) smatra kako je Hrvatskoj potreban stranac u reprezentaciji, dok druga polovina (46%) anketiranih drži, da nam stranac u reprezentaciji ne treba. Usred spomenute ankete, glavni “krivac” za tako duboke podjele unutar hrvatske košarkaške javnosti, američki stranac u Efesu Shane Larkin, turskim je medijima izjavio kako bi “dres Turske reprezentacije prilično dobro izgledao na njemu” i time pokazao kako je “golub oko kojega se podigla prašina u Hrvatskoj, zapravo visoko na grani sa koje čeka istanbulske ponude” (čitaj: europsku putovnicu).

I sve bi se, prije ili kasnije, oko “slučaja Larkin” završilo onako kako je i počelo, kao zanimljiva desert priča dvojice suigrača na kraju klupskog ručka, da u spomenutom intervjuu za Index.hr, predsjednik Stručnog savjeta HKS-a Dino Rađa nije pokazao visoki stupanj isključivosti u iskazivanju svojih stavova o mogućem igranju stranca za reprezentaciju Hrvatske, a onda i stavova o strancima u hrvatskim klubovima. Nije problem u tome, što Rađa misli da stranci ne trebaju igrati za reprezentaciju, to je njegov stav, (poznat još od prije) i to treba uvažavati, svidjelo se to nekome ili ne.

Problem je kada kaže:” Ne mogu stranci igrati za reprezentaciju i točka.” Problem je u tome što je na taj način svaka rasprava o tom pitanju, ma koliko bila argumentirana i dobronamjerna, završila zabranom predsjednikovog autoriteta i prije nego što je počela. Kako za sve ostale, tako, po svemu sudeći, i za stalne i za nestalne članove Stručnog savjeta HKS-a. Pita li njih uopće itko, što misle o igranju stranca Larkinovih kvaliteta za reprezentaciju Hrvatske? Problem je nadalje, i u svojevrsnoj Rađinoj “fiksiranosti na dobra stara košarkaška vremena”, neprihvaćanju i snažnom inatu prema svemu što je od njih drugačije, bez uvažavanja činjenice da su to ipak bila neka druga vremena (“Koliko su stranaca imali Jugoplastika, Cibona, Partizan ili Bosna, pa su harali Europom?”).

Teza kojom Rađa apelira na hrvatske klubove koji su zbog slabog rada, po njemu glavni problem naše košarke, jer ne stvaraju igrače: “ja i Stojko (Vranković, presjednik HKS-a, op.a.) smo bili dio tih (uspješnih) starih vremena i znamo kako se radilo, stoga nas samo (po)slušajte i pustite nas da radimo”, nosi u sebi zapravo poruku da je bilo kakav dijalog o tome što je dobro za hrvatsku košarku jednosmjerna ulica: ako hoćete s nama razgovarati o hrvatskoj košarci, onda je najbolje da šutite i da nas slušate.

A što se tiče mišljenja medija (o strancima u klubovima i strancima u reprezentaciji) stvar je za Rađu još jasnija: “Ni ti, ali ni svi drugi novinari me ne možete uvjeriti da nisam u pravu”. I za kraj ego “osigurač” u slučaju da Savez (?!) drugačije odluči: ili će biti po mome, ili ja odlazim! Dino Rađa očito ima svoju viziju budućnosti hrvatske košarke, i to je dobro. Šteta što je isključiva, pa u toj viziji nema mjesta za mišljenje i argumente drugih, i što ta vizija bolje budućnosti, uglavnom znači tvrdoglavu borbu za povratak u bolju prošlost, a time i konflikt s vremenom u kojem živimo. I to nije dobro.