DAMIR STRUGAR: Legendarni “Saloon” moje novinarske mladosti

Legendarna zagrebačka Discoteque SALOON slavi ovih dana 50 godina od osnivanja, a novinar Damir Strugar bio je baš pravi i jedini dopisnik iz Saloona od 1985. pa do 2000. godine. O svim događajima, koncertimma i zbivanjima u tada najpopularnijem klubu u gradu i državi izvještavao je za brojne medije. Ovo je njegova priča o tom dobu, koja je objavljena u prikladnoj slavljeničkoj monografiji.

„Što vas dvojica radite ovdje? Pa je li vi znate koliko je sati? A ljudi moji pa što je ovo?“ – zagrmila je čistačica Mare na zadnja dva posjetioca za šankom „Saloona“ koji očito nisu završili svoj dugi noćni maratonski razgovor, uredno ispijajući whisky i konjak „Henessy“..

– Evo samo da popijemo piće do kraja, pa odlazimo! – uzvratio je momak sa naočalama u najboljim godinama.

– Slušaj ti sa naočalama, može vas biti sram koliko ste popili, a poznat si mi odnekud! Zato  brzo popijte i bježite  van!“ – ljutito je završila svoj dijalog čistačica sa dvojicom iznenađenih gostiju potpuno praznog „Saloona“, negdje oko šest sati izjutra.

S obzirom da sam bio direktni sudionik ove anegdote prisjetio sam se te lude noći koja se dogodila potkraj proljeća 1990. godine. Momak s naočalama bio je, naravno, Oliver Dragojević. A ranu zoru na šanku dočekali smo nas dvojica slaveći njegov prvi super uspješni koncert u dotadašnjoj pjevačkoj karijeri u diskoteci. Naime,  Oliver Dragojević uglavnom je nastupao u koncertnim i sportskim dvoranama, a ovo mu je bio prvi nastup u životu u diskoteci. Završen je dakako trijumfalno! „Saloon“ je te večeri bio „kutija šibica“ a samo najbrži sretnici uspjeli su ući u njega i prisustvovati solističkom nastupu Olivera Dragojevića, samo uz električni klavir! Oliver mi je priznao da mu je Vlaho Srezović nakon koncerta dao bonus nagradu od tadašnjih 500 maraka na honorar, jer je bio izuzetno zadovoljan!

– To do sada u glazbeničkom životu nisam doživio! – rekao mi je zuvijek popularni pjevač promuklog glasa i romantičnih pjesama, oduševljen gentlemenskom gestom gospara Srezovića.

Saloon 90-ih

Naime, mjesec dana prije koncerta nazvao me u redakciju TOP-a (Tjednika odabranih priloga, odnosno tadašnjeg vrlo popularnog tabloida, gdje sam radio kao reporter), Vlaho Srezović i zapitao me bi li ja mogao kontaktirati Olivera Dragojevića i priupitati ga želi li nastupiti u „Saloonu“ i pod kojim uvjetima? Nazvao sam Olivera i u tri minute detaljizirao taj koncert i javio Vlahi da je nastup dalmatinskog slavuja dogovoren!  Sve drugo je bilo predvidljio i očekivano: koncert je traja po tri i pol sata, a rijeke mladih prošetavale su te noći Tuškancem pokušavajući kad-tad ući u „Saloon“.

Negdje oko 7 sati izjutra zadovoljni novinar Strugar i pjevač Dragojević izašli su iz „Saloona“. Auti su nam bili na parkiralištu, ali je ulazni lanac na parkiralište, odnosno košarkaško igralište, bio zaključan!

– Ajde ja ću podići lanac pa ti prođi ispod njega svojim autom van, a onda ti meni drži lanac da ja mogu izaći van! – rekao mi je Oliver genijalnu ideju kako da se izvučemo autima iz zaključanog parkinga.

Tako je i bilo! Oliver i ja izašli smo s lancem zaključanog parkinga i lagano se zaputili kući da ubijemo oko nakon sjajno odrađenog zajedničkog posla!

No, ova otkačena i zanimljiva noć bila je tek jedna od stotine sličnih i veselih koje sam u „Saloonu“ proveo izvještavajući o događajima, organizirajući kojekakve manifestacije ili jednostavno pijuckajući whisky-colu u razdoblju od 1985. do 1995. godine. Prvi tekst koji sam objavio o „Saloonu“ bio je 1985. godine u „Poletu“ i nosio je naslov „Saloon za kozmetiku džepa“. Iste godine kao mladi i talentirani „Poletovac“ prešao sam na novinarsko mjesto reportera u „TOP“, zagrebački tabloid, koji je uz sarajevski tabloid „AS“, bio super popularan u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. I od tada počinje moje svakonoćno druženja s klubom i diskotekom „Saloon“ u kojoj sam proveo zasigurno najljepše i najluđe noći moje novinarske i frajerske mladosti.

I sada kada se s nostalgijom pokušavam prisjetiti što je „Saloon“ svih tih godina značio za mene, novinare, fotografe, moju generaciju, Zagreb, Hrvatsku i tadašnju Jugoslaviju kao kultno mjesto i fenomen, zaista ne znam odakle početi! Jer, o njemu i iz njega objavio sam na desetine, a možda čak i stotine tekstova: vijesti, izvještaja, reportaža. Sve to uvijek gadnirano fotografijama mog tadašnjeg prijatelja i foto-reportera Livija Andrijića, s kojim sam surađivao, družio se i zabavaljao spajajući ugodno s korisnim. Bili smo zapravo tih godina kao prst i nokat zajedno.

Top broj 200 proslava Saloon, sa Tajči 04-03-1991

Možda priču o „Saloonu“ trebam započeti raskošnom feštom koju smo u kasno ljeto 1990. godine odradili prilikom obilježavanja 150-og broja već spomenutog tabloida „TOP“. Kao glavni organizator i realizator te proslave, dobio sam od tadašnjeg glavnog urednika „Vjesnikove press agencije“ Milivoja Pašičeka (u sklopu koje je „TOP“ bio samo jedno od petnaestak novinarskih izdanja) odriješene ruke da sve napravim kako treba,

– Strugy, ti sve znaš u vezi ovoga bolje od mene i što ti ja tu trebam reći!? Napravi sve u tvom stilu!“ – kratko mi je rekao Pašiček i najavio svoj dolazak u „Saloon“ na proslavu sa cijelom redakcijom i svojim odabranim i uglednim gostima.

Naravno da sam si dao truda! S Vlahom Srezovićem dgovorio sam sve detalje do u tančine. Moja je bila kompletna organizacija programa, a Srezovićeva obaveza da svi gosti piju cijele noći – besplatno! Na tu proslavu, dakle, doveo sam da nas zabavlja Tatjana Matejaš -Tajči, koja je tada bila najpopularnija zvijezda Hrvatske i posljednja velika zvijezda Jugoslavije. Dogovorio sam i nastup „Novih fosila“, ali u jedinstvenoj postavi! Naime, tada su Sanja Doležal i Đurđica Barlović po prvi i jedini put nastupile zajedno! Naravno, bio je tu i Boris Novković, koji je u to doba bio zasigurno najpopularniji pop pjevač, za kojim su uzdisale djevojke od Vardara pa do Triglava.

Za catering oko tisuću uzvanika koje smo te noći u „Saloon“ pozvali pobrinuli su se moji dragi prijatelji iz hotela „Intercontinental“. I ne samo to! Osim desetine pladnjeva sa svim mogućim delicijama, napravili su i ogromnu tortu na tri kata, koju su ukrasili natpisom „TOP 150“, a koju su u ponoć, sjećam se vrlo dobro, zajedničkim snagama uz osmijehe na licu razrezali Tajči i glavni urednik  „TOP“-a Milivoj Pašiček.

Ništa manje spektakularna nije bila ni proslava 200-og broja „TOP“-a u „Saloonu“ 1992. godine, kada su se na pozornici izredale najveće glazbene zvijezde tadašnje estrade. Fešta je bila toliko dobra, da su u kasnim noćni satima na pozornici tada vrlo opularnu općenarodnu pjesmu sarajevskgog pjevača Harisa Džinovića „I tebe sam sit kafano“ zajednički otpjevali Jasmin Stavros i Dino Dvornik, uz vatreni ples popularne televizijske novinarske Elizabete Gojan.

Potom je na stranicama „TOP“-a uslijedila i velika glazbena polemika, jer se skladatelj Vladimir Delač javno pobunio da zašto je i zbog čega u kultnom rockerskom klubu pjevan i sviran taj popularni narodnjak, kojem na pozornici „Saloona“ svakako nije mjesto! No, u svojim su promišljanjima i komentarima glede tog „glazbenog incidenta“ skladateljski bardovi zabavne glazbe Đorđe Novković, Zdenko Runjić, Nikica Kalođera i Arsen Dedić izjavili meni u novinarsko pero da je to njima bilo baš simpatično i da ne treba robovati glazbenim žanrovima i ukusima, ma gdje god se pjesme izvodile, na koji način i kojom prigodom.

TERASA SALOON

No, nisam se ja u „Saloonu“ bavio samo organizacijom koncerata i kojekakvih obljetnica ili izvještavao sa istih. Moja je uloga bila, a nastala spontano u jednom razgovoru Alberta Papa i Vlahe Srezovića, da ja preuzmem nekakvu ulogu portparola „Saloona“. Naravno, tada sam bio mlad i godila mi je ta ponuda dsvojice legendarnih zagrebačkih vlasnika „Saloona“. Da bi posao obavljao kako treba i dolikuje, bilo je dogovoreno da imam otvoren „besplatan račun“ na šanku, kako bi se novinari i drugi gosti koje ja dovedem u „Saloon“ osjećali ugodno i kako bi ih ja počastio!

Sjećam se kad su došli beogradski novinari Ivan Miladinović i Zoran Bogavac i kad su poslije dolaska oduševljeni svim onim što su vidjeli uživo i što su razgledali u foto-arhivi o „Saloonu“ objavili čak osam stranica vrhunske reportaže u „Reporteru“! Sjećam se i veselih sarajevskih kolega, brkatog reportera Pavla Pavlovića, glavnog urednika „Ven“-a Branka Vlačića i glavnog urednika „AS“-a Senada Praše, kako su se u „Saloonu“ na moj poziv sjajno družili, zabavljali, a potom objavljivali velike priloge, tekstove i fotografije o „Saloonu“. Sjećam se i sjajnog fenomenološkog teksta Pece Petra Popovića u beogradskom političkom nedjeljniku „NIN“, gdje nam je bilo simpatično i smiješno kada je legendarni logotip „Saloon“ otisnut i na ćirilici!

Zahvaljujući baš tako jakoj medijskoj pompi i galami, kojoj eto pripisujem i mrvicu svojih zasluga, „Saloon“ je u cijeloj tadašnjoj zajedničkoj državi stekao kultni status. Ono što je u Beogradu bio čuven i medijski vrlo popularni klub „Duga“,  to je u Zagrebu čak i nadmašio „Saloon“! Očito je to bilo i po tome što mi je u jednom mom službenom novinarskom posjetu Beogradu, Vlado Perović, voditelj i vlasnik „Duge“,
najavio svoj dolazak u Zagreb, te izrazio želju da mu budem domaćin u „Saloonu“.

saloon 13.4.2018

Tako je i bilo! Negdje u zimi 1988. godine Vlado Perović je posjetio Zagreb u društvu fotografa Zlatka Lj. Jovanovića, koji je taj posjet trebao poslikati za beogradske novine. Vladu Perovića sam upoznao s Vlahom Srezovićem, čiji je specijalni gost bio cijelu večer. Perović je tolio bio oduševljen ambijentom, štimungom i publikom u „Saloonu“ da mi je na odlasku rekao da je njegova „Duga“ tek „mala beba“ po svemu viđenom u odnosu na „Saloon“! Naravno, da su potom fotografije iz „Saloona“ objavljivane u brojnim beogradskim revijama kao što su bile „Duga“, i „Praktična žena“. Na moj poziv, iste godine, prigodom „Zagreb – Festa“, „Saloon“ je posjetio i posebnu reportažu objavio i novinar Zoran Predić u beogradskoj „RTV reviji“.

Zapravo, tih su godina i sarajevski i beogradski novinari naprosto bili opčinjeni „Saloonom“, a gazda Vlaho se potrudio uvijek biti dobar i ljubazan domaćin, te su predstavnici „sedme sile“ s posebnim guštima „glancali“ šankove „Saloona“.

Među svim tim zanimljivim gostima rado se prisjećam i zagrebačkog zajedničkog koncerta Hanke Paldum i Harisa Džinovića u Domu sportova, nakon kojeg sam ih pozvao da zajednički odemo na piće u „Saloon“. „Pa zar smijemo mi poljoprivredni pjevači ići u takvo kultno mjesto?“ – našalila se Hanka oduševljena mojim pozivom. Kada je gospar Srezović vidio da mu dovodim Hanku i Harisa u goste, a oni su tada bili zasigurno najpopularniji sarajevski pjevači starogradskih i narodnih pjesama, a posebno sevdalinki, s oduševljenjem ih je zasjeo u čuveni separe za specijalne goste i odmah naručio dva šampanjca u kibli s ledom!

saloon 50

Naravno, bilo je i „običnih“ večeri kada smo se mi uže društvo skupljali i uz lagano cirkanje whisky-cole prepričavali događaje sa zabavne scene, te kojekakve simpatične tračeve o pjevačima, glumcima, sportašima. Sjećam se vesele zabave kada je tada popularni vaterpolist Dubravko Šimenc proslavljao svoje zaruke! Sjećam se i jedne lude noći uoči dočeka Nove godine kada smo po „Saloonu“ kao mala djeca Zoran Simić, tada glavni urednik „Poleta“, te Vlaho i ja  bacali petarde, a Tomislav Paškvalin se skinuo u potkošulju i podigao na ramena svog prijatelja te s njim tako zaplesao…

A tko bi tek nabrojao sve one silne noći koje smo uz šank proveli zajedno menadžeri Edwin Softić i Duško Srijemac, Jasmin Stavros, Vladimir Kočiš Zec, Aki Rahimovski, Đimi i Šomi iz dueta „Neki to vole vruće“, Željko Bebek….da spomenem tek neke s kojima smo tulumarili bez prestanka! Prisjećam se i vruće polemike koju su vodili splitski pjevači Matko Jelavić i Pero Panjković sa splitskim menadžerom Ivicom Bubalom o tome tko je naš najveći zabavni pjevač – Mišo Kovač ili Oliver Dragojević? Koja je naravno uz potoke osvježavajuće kapljice, kao i mnoge druge polemike u „Saloonu“ u sitnim satima  završila bez rezultata, odnosno neriješeno…

Sjećam se i veselog dolaska Alena Bokšića i Igora Štimca, tadašnjih vedeta „Hajduka“ u „Saloon“. S dečkima sam se našao u gradu u društvu menadžera Duška Srijemca, a putem do „Saloona“ smo uspjeli probušiti gumu, ali je i uspješno zamijeniti rezervnom. Kako bi dojam bio kompletan, uslikali smo ih u „Saloonu“, a ja sam potom objavio „senzacionalnu“ vijest da su njih dvojica nakon noći provedene u „Saloonu“ došli u Zagreb, jer zapravo žele preći iz „Hajduka“ u „Dinamo“!!!

Naravno, tijekom tih desetak godina izvještavanja iz „Saloona“ bilo je svakakvih „cveba“, ekskluzivnih vijesti, neobičnih fotografija, ljubavnih afera i „senzacija“. Dakako, strogo se pazilo da se ne pretjeruje, ali zanimljiva fotografija Livija Andrijića uvijek je morala biti garnirana nekim intrigantnim i provokativnim tekstom!

Saloon 4

Na kraju krajeva valjalo je i skupno objaviti sve te silne promocije, modne revije, proslave, poznate face i koncerte. Vrhunac svega toga bila je početkom 1991. godine velika poster duplerica „TOP“-a na kojoj smo objavili fotografije čak 52 pop-rock sastava i pjevača, koji su u prethodnih godinu dana nastupili na pozornici „Saloona“ u programima „Ruby Tuesday“ utorkom, „Marlboro music“ srijedom ili sjajnim samostalnim koncertima koji su se održavali subotom i nedjeljom.

Među svim tim silnim fotografijama koje su u tih desetak godina kako sam ja hodočastio „Saloon“ i u njemu uredno obavljao svoj prekovremeni noćni rad, gotovo da nema niti jedne na kojima sam snimljen u društvu pjevača, glumaca ili sportaša, a da u njima ne držim tradicionalnu čašu s whisky-colom.

– Ajde Strugar dođi večeras do „Saloona“ – znao bi me pozvati Vlaho Srezović, želeći da mu pravim društvo da mu ipak tijekom noći ne bude dosadno.

– A što se događa večeras? Što ima u „Saloonu“? – mudro sam odgovarao pitanjem.

– Ima whiskyja, coca-cole i leda! – odgovarao bi mi uvijek na isti način Vlaho.

A kada smo kod već legenadrnog whiskyja, ne mogu a ne spomenuti da je „Saloon“ od prvih dana bio sponzor novinarske nogometne ekipe na tradicionalnom humanitarnom zabavno-glazbenom spektaklu „Memorijal Serđo Blažić – Đoser“ koji se godinama održavao u Puli, u spomen na od raka prerano preminulog pjevača popularne rock-grupe „Atomsko sklonište“. Za tu je realizaciju po nalogu Vlahe Srezovića, uvijek bio zadužen legendarni nekadašnji DJ, a potom voditelj operative i šef personala„Saloona“, dobroćudni Ivica Fistrić Fistra.

saloon-ja i Zec - 13.04.18

Simpatični i uvijek nasmijani Fistra davao nam je tradicionalno svakog trećeg tjedna u siječnju karton whiskyja da nam se nađe kao „nužno zlo“ na dalekom putu od Zagreba do Pule, gdje su novinari tradicionalno trebali igrati nogomet, veseliti se, jesti i piti, te pisati o svemu tome. Pa da kad stignu, nakvase i grlo „Ballantinesom“.

Naravno, po povratku u Zagreb i „Saloon“ morao sam Vlahi i Fistri prepričavati događaje i tračeve  s „Memorijala Đoser“, na koji su oni svake godine najavljivali svoj dolazak. Međutim, uvijek ih je nešto oko posla u „Saloonu“ spriječavalo u toj plemenitoj nakani dolaska na ovu tadašnju najveću hrvatsku zabavno-sportsko-glazbenu humantarnu manifestaciju.

Posebno je bila zanimljiva, rado čitana i popularna akcija koju sam pokrenuo u „TOP“-u potkraj 1989. godine i u prvoj polovici 1990. godine pod naslovom: „Biramo najbolju diskoteku“. U konkurenciji tridesetak najboljih domaćih diskoteka i klubova, „Saloon“ je sasvim zasluženo osvojio prvo mjesto i titulu „Najbolje diskoteke“. Svečana dodjela nagrade, odnosno postavljanje velikog svjetlećeg plexiglas displaya na kojem je pisalo zasluženo priznanje „Saloonu“ popraćeno je, naravno i velikom glazbenom feštom te okupljanjem brojnih uzvanika uz svirku tada najpopularnijih imena domaće rock, pop i zabavne scene.

Sredinom 1991.godine nadošli rat je mnogo je toga promijenio. Kako u našim životima, tako i u životu i djelovanju „Saloona“. U sam osvit rata otvorena je i legendarna ljetna terasa, a uz prave ratne okršaje koji su uslijedili širom Hrvatske, sjećam se kad smo Vlaho, Fistra i ja ponekad znali sami noću ispijati svoje legendarne whisky-cole na terasi. No, ratna su se zbivanja nastavila sve jačim djelovanjima. Čak se i jedna raketa ispaljena iz aviona u jesen 1991.godine zabila neposredno ispred ulaza u klub. Srećom nije detonirala!

U to vrijeme, negdje već potkraj 1992. godine ja sam otišao iz kuće „Vjesnik“. Iduće, 1993.godine postao sam glavni urednik lista „POP Extra“,a kasnije i „POP Express“, zabavnih magazina za mlade. A koji su pisali o glazbi, modi, sportu, filmu.  Suradnja sa „Saloonom“ se nastavila, a zaredale su i organizacije mnogobrojnih dobrotvornih i humanitarnih  koncerata u „Saloonu“ u sklopu akcije „Croatian Music Art“. U tim sumornim ratnim danima, tjednima i mjesecima, ipak su se u „Saloonu“ održavale brojne manifestacije. Od prezentacija novoizabranih „Missica Hrvatske“, pa  do promocija različitih časopisa, obilježavanja odlazaka brojnih poznatih sportaša na igranje u inozemstvo i tome slično.

No, čini mi se, negdje 1993. ili 1994. godine Vlaho Srezović krenuo je u neke nove poslovne aranžmane i ideje oko podzakupa „Saloona“. Moram priznati da se nisam pretjerano interesirao oko detalja tih poslovnih akvizicija, niti sam s njime pričao o tome. Ali, bio sam i dalje stalni posjetilac i kroničar zbivanja u „Saloonu“, sve tamo negdje do kraja 1995. godine i zbog novonastale ekonomske situacije gašenja, odnosno prestanka izlaženja časopisa kojeg sam vodio. A koji je i u svom zadnjem izašlom broju imao foto-vijesti sa zbivanjima iz „Saloona“. Naime, nakon poznate ratne akcije „Oluja“ nama se prodaja časopisa prepolovila. Jednostavno je pala sa 30.000 prodanih primjeraka, na nekih 17.000 primjeraka. Iz nama neobjašnjivih razloga.

Saloon 3

Više nije bilo ekonomske logike da nastavimo s radom i izdavanjem lista takvog profila. Kao da je sami čaosopis predvidio i sudbinu „Saloona“ koja će kasnije uslijediti. Kako se magazin ugasio, tako sam i ja preokupiran novim poslovima i rješavanjem životne egzistencije prestao odlaziti u „Saloon“. Bio je to moj tihi intimni završetak, odnosno kraj jednog veselijeg života i bolje prošlosti…Bio je to rastanak bez službenog pozdrava…

Danas, dvadeset godina kasnije, kada sjedim i pišem ovaj tekst prisjećajući se mojeg sjajnog desetljeća kojeg sam kao novinar proveo u burnim noćima „Saloona“, muče me neke dvojbe. Možda zbog mladosti i nostalgije mogu zaključiti da je „Saloon“ svoje najsvjetlije doba imao u vrijeme „mračnog socijalizma“. Potpuno sam uvjeren da je u ono doba on imao kultni i nedodirljivi status. Prelaskom u demokraciju i životom u samostalnoj Hrvatskoj i „Saloon“ su zadesile bure i oluje pretvorbe i privatizacije. Jednostavno, ga je snašla nesretna situacija. Ili kao što bi rekao popularni pjevač u onoj pjesmi “Ovo nije moje vrijeme“.

„Saloon“ je lagano u godinama koje su nadošle prestao s radom, a onda je uslijedila i čuvena zlokobna uzurpacija, a potom i devastacija prostora. Nisam u tome sudjelovao, jer sam u međuvremenu, 2005. godine iz Zagreba preselio u Pulu, te sam dramu koju su preživljavali Vlaho i sin mu Maro Srezović pratio uglavnom putem medija. Bio sam jako radostan kada su sudskom presudom Srezovići dokazali da su u pravu i zaželio sam im da u narednim procesima dobiju što veću novčanu naknadu i odštetu za uništenje prostora kojem su posvetili svoj cijeli život, kao i za pretrpljeni životni stres i nanesenu duševnu bol.

Na kraju ne mogu prihvatiti činjenicu da su se grad Zagreb, pa i šire društvo tako lako odrekli „Saloona“ zasigurno najstarijeg i najdugovječnijeg disco kluba u Europi?!? I da su svi samo žmirili na ovu agoniju koja ga je zadesila…

Ja sam u njemu proveo svoje najljepše mlade dane i novinarske noći. I još uvijek mi u glavi odzvanja ono čuveno Vlahino ili Fistrino legendarno „Kssss..ksss…“, kojom su konobarima signalizirali da nam natoče novu turu legendarne whisky-cole…