BURZA RADA REFERENTICE JULIJANE MATANOVIĆ: Priče koje daju ono što nam nedostaje – ohrabrenje

Burza rada novi je naslov Umjetničke organizacije Lađa od vode koji je osmislila i uredila Julijana Matanović. Kao i svi njeni dosadašnji naslovi, i Burza rada je naslov koji je po mnogočemu originalan.

Piše: Iva Mirčić

Riječ je o zbirci koja se sastoji od dvanaest priča, proizašlih iz pera dvanaest autorica, a priče govore o dvanaest različitih zanimanja, obuhvaćajući dvanaest  junakinja u različitim povijesnim situacijama, vremenu i podneblju. Kada bismo napravili presjek po godini rođenja, autorice bi lako mogle jedne drugima biti majke i kćeri. Neke autorice afirmirane su i imaju iza sebe objavljena djela, dok su neke tek na početku svog spisateljskog puta.

Neke su pisale o zanimanjima koje su iskusile, neke su posegnule za zaboravljenim zanimanjima iz prošlosti. Tako među junakinjama ove zbirke pronalazimo Balerinu (Danijela Crljen), Barunicu (Anja Šovagović Despot), Dojilju (Ružica Miličević), Konobaricu (Goga Hojtić), Ledaricu (Nada Đerek), Perodržačicu (Božica Jelušić), Rudaricu (Iva Mirčić), Slikaricu (Sanijela Matković), Svodilju (Rosie Kugli), Tajnicu (Vlatka Poljanec), Vrtlaricu (Blanka Will) i Tkalju (Julijana Matanović). Svaka od navedenih priča popraćena je i ilustracijom likovne umjetnice Nataše Ač, načinjenom keramičkom olovkom. Bogatstvu i raskoši zbirke pridonosi i raznolikost u stilu i jeziku kojim se autorice služe.

Zbirka počinje uvodnom bilješkom referentice Julijane Matanović, a završava njenom pričom Tkalja. Tkanje o kojem piše možemo promatrati kao sinonim za pisanje, pripovijedanje, priču i samu književnost. Autorica tako uspoređuje krpare svoje junakinje, tkalje Mande s pričama. Jer što li drugo rade pisci? Uzimaju komadiće tuđih i komadiće vlastitog života, ‘kradu’ priče s ulice i iz pročitanih lektira i prema svemu se ponašaju tako kao što se Manda ponašala prema krpicama. Potom uzimaju pripovjedački instrumentarij, režu, sijeku, odlučuju o žanru i potom-kad pripreme završe-sjednu i stvaraju novi tekst. Djelo na nešto uvijek podsjeća, u njemu se netko uvijek može prepoznati.

Svaka je priča, baš kao i junakinje koje ih nose, snažna. No tako, vještom rukom referentice poredane jedne uz druge, te junakinje i priče danas su nam prijeko potrebne. Julijana Matanović ovim je projektom stvorila prostor i priliku za autorstvo, kreativnost, glasove i priče koje bi inače ostale neispričane. Ali ono što je još važnije, pogotovo u vremenu u kojem živimo, ona je stvorila priliku i pružila mogućnost solidarnosti i istinskom i opipljivom feminizmu. Ona se ne zadržava na parolama, idejama, riječima… Već djeluje, konkretno i stvarno, pružajući priliku i dajući glas. Ona uvijek napominje kako ne smijemo zaboraviti one koje su nam predhodile i podsjeća nas na dugove koje prema njima imamo, uvijek ističući zasluge njih koje su koračale prije nas i osigurale nam prokrčen put i prohodne staze. Ali isto tako podsjeća na one koje dolaze iza nas, koje će ići našim stopama i brine kakav svijet im ostavljamo u nasljeđe. Književnost i priču, kao i uvijek, koristi plemenito kako bi povezivala, čini to hrabro u vremenu sve većih podjela i raskola.

Baš kao što i junakinja priče, tkalja Manda, od različitih materijala kroji krpare, Julijana Matanović istkala je zbirku različitih autorica i različitih stilova, povezavši ih tako da te niti skladno stoje jedne uz druge, baš tamo gdje im je mjesto i nama izgleda kao da je uvijek jedino tako i bilo moguće. Priče su tu da pronesu svoj glas i daju ono čega nam danas najviše nedostaje, ohrabrenje. Jer čitajući ove različite autorice i priče, osjeti se snaga, zajedništvo i solidarnost. Bodre nas te neraskidive niti. Niti priče, a znamo da je priča gotovo kao i život sam.