BRANKO VUKŠIĆ: Marku Torjancu i online kazalištu Planet Art kapa do poda

Nisam od onih ljudi kojima su odveć teško pale društvene restrikcije u vrijeme korona krize. Svakodnevno sam u društvu prijatelja, bez maski, onih iz literature.

Jedino što mi nedostaje je odlazak u kazalište, u oazu mira, ljepote, lijepe riječi i glumačkog (redateljskog) umijeća.

Ali, MARKO TORJANAC, svestrani kazalištarac – teško je ocijeniti je li bolji glumac, redatelj ili prevoditelj (u što spadaju ne male adaptacije, odnosno, prilagodbe na rubu koautorstva) – upotpunjuje i tu prazninu. Doveo nam je kazalište u kuću, u dom. On line. Uživo.

U isto vrijeme kada Planet art igra predstave u teatru, s dvije trećine manje publike, predstavu mogu vidjeti svi, u svim krajevima ne samo Hrvatske, već i svijeta. A mogu se predstave, uz kupljenu ulaznicu, gledati u roku od 48 sati. Mogu ih gledati svi ukućani, na računalu, odnosno, ako se s računalom spojite na TV, i putem malo većeg ekrana.
Je li to isto kao da ste u kazalištu?

Nije, naravno.

Ali, je to što Torjanac radi revolucionarno. Sada mogu kazališne predstave, tri koje prikazuju i on line, gledati i oni koji ne mogu u Zagreb, oni koji su na otocima, u malim mjestima, oni koji se teško kreću, oni koji su prikovani uz krevet.

Ali, to što radi Planet art nisu snimke kazališnih predstava na kakve ste navikli. Torjančevo on line kazalište je bliže filmu, nego snimkama kazališnih predstava.

U nekim segmentima – gledajući “Ritinu školu”, “Tko je tu lud?” i “Veliku zvjerku” – doživljaj glumačke igre je potpuniji. Zato što je snimano s više kamera, zato što je umijeće kamermana izuzetno, kao što je izuzetna i realizacija (uz, bez dvojbe, detaljnu knjigu snimanja), ekspresija glumaca je gledatelju potpunija. Ono što ne vidim na glumcu u kazalištu, putem krupnoga kadra je i te kako vidljivo.

Zato su mi sve tri predstave, iako sam ih gledao uživo, a danas on line (sve tri za redom), donijele neku novu dimenziju. Koliko mi nedostaje žive interakcije, nadoknađeno je jasno vidljivom mimikom lica, govorom očima, grimasom.

“Ritinu školu” sam gledao u kazalištu, dva ili tri puta, s Torjancem i Natašom Janjić, koja je u ulozi Rite bila impresivna. I bilo mi je teško zamisliti neku drugu glumicu u toj ulozi. No, gledajuči “Ritinu školu” s Vandom Winter, otkrio sam novu dimenziju te uloge, a i čitava predstava je dobila jednu drugu unutarnju dinamiku, čak je i kemija između Vande i Marka jača. Izuzetan doživljaj naoko lagane predstave, koja o nama, o kulturi, o odnosu prema znanju i literaturi govori na izuzetno pitak, prijemčljiv način.

O Marku Torjancu sam već više puta sve rekao. Velik Glumac. U sve tri predstave (najbolji u “Posljednjoj Freudovoj seansi”) drukčiji, fascinantan. Kao i Natalija Đorđević u “Tko je tu lud?”, u nekoliko različitih karaktera, impresivna, snažna.

Slavko Juraga i Luka Dragić u “Velikoj zvjerci”, koju je režirala Slavica Knežević, ostvarili su kompleksne uloge, te sasvim ravnopravno, mada u “papirnatijim likovima”, ravnopravno “pariraju” Torjancu.

Ako i jeste gledali sve tri predstave u kazalištu, isplati ih se pogledati još jednom. A oni koji ih nisu vidjeli, oni kojima je odlazaku kazalište ili rizik ili nemoguća misija, toplo preporučam odlične predstave, sa životnim tematikama, i izuzetnim glumcima.