APOKALIPTIČNA VREMENA: Kako čovjek sustavno radi na vlastitom uništenju

Potresi, uragani, poplave, tornada, požari, vulkani, uragani, cunamiji i druge prirodne katastrofe od davnina odnose neprocjenjive ljudske živote i nanose goleme financijske štete na imovini.

Ali s napretkom civilizacije i tehnološkim i svakim drugim razvojem u svim aktivnostima života suvremenog čovjeka svakoga se dana vidi kako je baš čovjek taj koji snosi sve veću krivnju za katastrofe koje se događaju. Čovjek je taj koji nema mjere i zato ima sve veću ulogu u uništavanju planeta na kojem živi, gdje svojim negativnim utjecajem pridonosi učestalosti i veličini prirodnih katastrofa.

Ta silina bahatosti, nemara i neodgovornosti za planet otišla je tako daleko da neprestano, ali uzaludno, zvone zvona na uzbunu svih mogućih znanstvenika da se stane na put čovjeku koji sustavno radi na svojoj propasti. A sada je došlo i dramatično upozorenje iz UN-a, koje kaže kako se čovječanstvo dovelo u spiralu samouništenja. Tako se u izvješću UN-ova Ureda za smanjenje rizika od katastrofa – UNDRR, kaže kako je do naglog porasta broja katastrofa na globalnoj razini došlo zbog “narušene percepcije rizika koja se temelji na optimizmu, podcjenjivanju i nepobjedivosti”. Čovjek jednostavno ignorira sve rizike i opasnosti s kojima se suočava, što je dovelo do političkih, financijskih i razvojnih odluka koje su bitno povećale ranjivost i dovele ljude u veću opasnost. Silno se stvarnom danas doživljava misao britanskog pisca Herberta Georgea Wellsa, koji reče: “Moderno doba je dramatična utrka između katastrofe i obrazovanja.” A znanost je posve jasna – daleko je jeftinije poduzeti mjere prije nego što katastrofa razori nego čekati dok se razaranje ne dogodi i reagirati nakon što se to dogodilo.

SVE VEĆE ŠTETE

Naravno da ignoriranje znanosti i upozorenja na sve rizike za čovječanstvo ima vrlo visoku cijenu. Jer u posljednja dva desetljeća, gledajući globalno, svake je godine bilo između 350 i 500 katastrofa, što je unatoč razvoju i znanju, koje se ne poštuje, čak pet puta više od prosjeka u prethodna tri desetljeća. Ako čovječanstvo ništa ne učini, pa nastavi po starom neposluhu prema prirodi, prognoze su da će planet do 2030. svake godine doživjeti oko 560 katastrofa, ili čak 1,5 svaki dan! Zbog katastrofa i klimatskih promjena, na čije se grozne efekte čovjek oglušuje, do 2030. godine još će 37,6 milijuna ljudi živjeti u uvjetima ekstremnog siromaštva. Važan je i podatak da najviše pate siromašnije zemlje, koje zbog katastrofa gube od 1 do 1,6 posto nacionalnog BDP-a. A o kolikim je materijalnim dobrima riječ, govore podatci da su prirodne katastrofe diljem svijeta 2020. prouzročile 210 milijardi dolara štete. U prošloj godini štete su deset najskupljih prirodnih katastrofa bile teške 170 milijardi dolara. To su podatci osiguravajućih društava, pa se vjeruje da je konačan trošak i veći. Tako je švicarski osiguravatelj procijenio da su ekstremni vremenski uvjeti i prirodne katastrofe prouzročili štetu od 250 milijardi dolara i da je to rast od 24 posto u odnosu prema 2020. godini. Valja dodati kako se te brojke uglavnom odnose na razvijene zemlje, jer su u njih imovina i infrastruktura najvećim dijelom osigurane, a pravih podataka o štetama u siromašnim zemljama nema unatoč tomu što se bilježe velika stradavanja.

Ilustracija: Pixabay.com

NAJSKUPLJA JE IDA

A kad tražimo “šampione”, uragan Ida lani je bio najskuplji, napravio je štetu od 65 milijardi dolara, a strašne poplave u Njemačkoj i Belgiji koštale su 43 milijarde dolara. UN-ovo izvješće kaže kako se u 50 godina – od 1970. do 2019., broj ekstremnih nepogoda u svijetu povećao pet puta, na više od 11.000 katastrofa, prosječno svaki dan jedna. Poginulo je više od dva milijuna ljudi, a štetu se procjenjuje na više od 3080 milijardi eura. Najviše ljudskih života u tih 50 godina odnijela je suša – gotovo 650.000. Slijede oluje s više od 577.000 mrtvih, poplave s 58.700 i ekstremne temperature s gotovo 56.000 mrtvih. A zastrašujuće je podatke svijetu iznio znanstvenik s Tehnološkog instituta u Karlsruheu James Daniell, koji je analizirao 35.000 prirodnih katastrofa od početka 20. stoljeća. Brojke su strašne. Osam milijuna ljudi odnijele su prirodne katastrofe od početka 20. stoljeća, prosječno 50.000 godišnje. Najviše potresi, 2,3 milijuna života, ili 30 posto svih žrtava. Štete su astronomskih sedam bilijuna dolara! Najviše, 38,5 posto, otpada na poplave, 26 posto na potrese, a 20 posto na oluje. Povijest bilježi i najsmrtonosniju prirodnu katastrofu, strašnu poplavu u Kini koja je 1931. odnijela između 2,5 i 4 milijuna života. A najskuplja je katastrofa ona nakon potresa, cunamija i posljedične nuklearne krize u Japanu 11. ožujka 2011., kada je nastala šteta od 335 milijardi dolara.

U KORIST PROPASTI

Zato je katastrofe bolje na vrijeme spriječiti, a u mnogim je sitacijama to moguće, ako se smanje rizici, posebno kada se radi o zagađenju i uništavanju prirode. Živimo u vrijeme kada ne moramo vjerovati u legende o prirodnim silama i za spas dozivati bogove, jer nam povijest, znanost i tehnologija daju mogućnost da odgovorimo izazovima prirode, ali s mnogo više odgovornosti i usvajanjem kulture prevencije, koja na štetu čovječanstva još nije zaživjela. A bahatim i gotovo namjernim ignoriranjem rizika, nečinjenjem, čovjek zapravo financira vlastito uništenje, kako se navodi u UN-ovu izvješću. Jer previše je ljudskih žrtava i uništenih materijalnih dobara da bismo se još mogli povoditi za onom Phila Bosmansa, belgijskog svećenika i pisca, koji reče: “Neke stvari izgledaju kao katastrofe, a ipak su milost.”