FOTO: AVANTURA KOJU NE ŽELITE ISKUSITI – Čekajući vlak na derutnom hrvatskom kolodvoru, Bogu iza nogu
Nesnosnih 37 stupnjeva Celzijevih grijalo je Slavoniju i jedan mali željeznički kolodvor posljednje nedjelje vrućeg kolovoza. Putnici su nestrpljivo čekali vlak do konačnog odredišta, klinci su se oteli kontroli roditelja i igrali opasnog preskakanja pruga, a onda je tišinu rasparao neartikulirani glas s razglasa s priopćenjem kako vlak kasni oko 60 minuta.
Piše: Tomislav Pašiček
Reakciju razočaranja putnika teško je opisati riječima, a da ste tek vidjeli stranca, Nijemca u poznim godinama koji nije ni razumio što je upravo čuo. Kada smo mu preveli od muke je na lošem engleskom žicao cigaretu. Bio je osuđen na isto kao i svi mi. Na čekanje. Imao je dva izbora, vani na suncu ili u skoro jednako užarenoj čekaonici koju vidimo jedino u filmovima o Drugom svjetskom ratu. Tužno, ali istinito.
Krenimo od vode. Njoj ni traga ni glasa jer automat s pićem nije u funkciji. Po slobodnoj procjeni tamo negdje od kraja 90-tih. Ako želite sjesti na klupu pripazite jer lako bi mogli propasti. Vjerujte mi, ne želite da vas potjera na toalet. U hrvatskom rječniku ne postoji riječ koja bi opisala taj kaos. Da vam ne bude dosadno dok čekate svoj vlak ratujete s ogromnom količinom muha. Kad već nije bilo nikakve isprike zbog kašnjenja poželio sam makar da su nam dali koji muhomlat da brže prođe vrijeme.
Šečući čekaonicom ovog, nazovimo ga ipak kolodvora ugledao sam i nešto što nisam vidio godinama – telefonsku govornicu. Iz znatiželje, ali i nostalgije podigao sam slušalicu i gle čuda pa to čudo radi! Poželio sam nazvati, javiti obitelji da nisam otet i da se nisam izgubio ali sjetih se da nemam karticu za poziv. Sumnjam da ju je itko od prisutnih imao.
Neki su putnici uspjeli ‘ubiti’ oko na tvrdim i neispravnim klupama, a ja sam provirio kroz prozor. I mislio sam da sanjam. Nedjelja, a brijačnica radi! Stariji muškarac u bijeloj potkošulji, očito djelatnik ili vlasnik iste nema mušteriju i oštri britve u nadi da će netko zalutati. Mislim si, možda je ovo kašnjenje vlaka isplanirano kako bi čovjek zaradio koju kunu, ali ako i je ne funkcionira, jer nitko nije sjeo na njegov stolac. I dok tako zamišljen gledam u pravcu ‘brice’ primijetim da me spazio, a ja ovako neobrijan brže bolje tražim zavjesu. Tražim spas. Zavjese naravno nema.
Spremam se u bijeg. Ugledam i oronulu birtiju, ulazim i s vrata vičem ‘imate li pivo?’ Dubok glas, nisam siguran muški ili ženski odgovara ‘imamo, ali nije ladna’. Odlazim bez pozdrava. Još bi mi samo trebalo toplo pivo. Razmišljam o povratku u čekaonicu ali na ulazu vidim plakat koji putnike namjernike poziva da s Hrvatskim željeznicama idemo na more. U tu se avanturu ne bih upustio ni da mi ‘masno’ plate. Stavljam sluške na uši i puštam sjajan rock. Kako se toga ranije nisam sjetio? Tonem u svoj svijet i bodrim se riječima ‘izdrži još malo, još samo malo’. ‘Bacam’ pogled na sat, ispada da trebamo čekati još samo 15 minuta. Šećem gore – dolje na ‘paklenoj’ vrućini i mislim si, to su još samo tri dobre pjesme.
Uskoro stiže vlak, ali ne, to nije moj, to nije onaj kojeg i simpatični Nijemac čeka. Putnički je, nije naš. ‘Sad će vam vlak, za desetak minuta i tu je’, viknuo je valjda šef kolodvora i zbrisao u svoju kabinu. Tada sam ga vidio prvi i posljednji put.
Spasonosni vlak konačno je stigao. Slijepljeni putnici počinju ukrcavanje, ali sve mora biti jako brzo jer vlak koji je kasnio više od 70 minuta ukrcaj mora obaviti za manje od minute. Ulazimo brzinom munje u kupee. Nakon proživljenog na kolodvoru izgledaju nam kao hotel s puno zvijezdica, iako to naravno nije tako. Jasno, klime nema, prozori su otvoreni, ali kao da nisu. Osvrćem se iza sebe kako bih se uvjerio da se ‘brico’ nije ukrcao na vlak. Zraka u kupeu nema, ali barem se krećemo. Svatko svojoj kući. I ova avantura uskoro će biti gotova. Ali nikad zaboravljena.
