INTERVJU: STJEPAN ĐUKIĆ PIŠTA – Umjetnik koji je nadahnuo dušu svojim sjajnim portretima

Akademski slikar Stjepan Đukić Pišta, čije je radove upoznao svijet na prestižnim izložbama u galerijama od Sydneya, do Milana i New Yorka, naslikao je stotinjak pejzaža, izradio desetak likovnih ciklusa, a u svijetu slikarstva poznat je kao vrsni portretist, koji iza sebe ima već više od 1500 portreta osoba iz širokog društvenog miljea iz Hrvatske i svijeta. Portreti su i glavna tema ovog razgovora.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Krenimo s onim trenutno najaktualnijem. Do sada ste se okušali portretima mnogih znamenitih ljudi iz povijesti, ali i poznatih iz sadašnjosti. A sada portret Rudolfa Perešina, jednog od najpoznatijih pilota HRZ-a. Kako je došlo do toga?

Da, portretirao sam mnoštvo ljudi iz susjedstva, javnog života, poznatih i nepoznatih iz sadašnjosti i povijesti, bezimenih ili samo po opisu autora nekog zapisa, kao i vrlo znanih naših suvremenika.Mislim da svi oni koji žele doći do mog portreta, lako me pronalaze… Rudolf Perešin je nacionalni heroj Domovinskog rata pa je tako manifestacija „Susreti za Rudija“, koju predvodi općina Gornja Stubica zatražila izradu reprezentativnog portreta koji će u konačnici biti trajno postavljen u Spomen kući heroja.

Koliko je teško naslikati nekog tko nije više medu nama? Na što obraćate posebnu pozornost?

Već u vašem pitanju stoji zanimljiv upit. Kod ovog portreta se pojavilo niz problema jer ga mnogi znaju i prepoznaju. Foto materijale sam crpio s Googlea, koji uopće ne sadrže potrebnu kvalitetu za portret. Gospođa supruga pokojnog Rudija, Ljerka Perešin, bila je od najveće pomoći jer ga je i najbolje poznavala, te prisnađila sa svojim izražajnim emocijama, koje su najsugestivnije govorile o Rudijevim osobinama, životu, kao i snazi njegova duha, a ja vjerujem da sam sve te elemente obuhvatio svojim portretom.

Slikajući portrete, jeste li imali nekog kao uzor?

O, da! Oduvijek sam tražio i nalazio ono što bih ja želio doseći u svom stvaralačkom životu, matematičku preciznost renesansnog Albrechta Durera, uvjerljivost barokne psihologizacije u djelima Diega Velazqueza te snagu i tehničku višeslojnost Rembrandta – slikara nizozemskog Zlatnog doba. A ponešto sam i postigao iz te fuzije što svakako ljudi prepoznaju u mom slikarstvu i što znači da nisam život potratio uzalud.

Kako se kritika odnose prema vašim portretima? I što uopće mislite o likovnim kritičarima?

Mislim da kritika pomalo kaska u svojoj uobrazilji ne upuštajući se u suštinu pojedinih radova izuzev pok. prof. Đure Vanđure, ex ravnatelja HAZU Galerije Starih Majstora, čiju sam recenziju, kao i on, prevodio na nekoliko jezika, a sve zbog njegovog remek djela recenzije.

Sjećate li se svog prvog portreta? Tko je to bio? Biste li i danas taj portret ostvarili na isti način?

Prvi portret bio je jednostavan, iz neuobičajenog materijala, samo prepoznatljiv u mojoj dobi od 4-5 godina, a radilo se o dragom čovjeku iz susjedstva koji je imao beskonačnu strpljivost i 75 godina. Danas kod portretiranog uvijek tražim ono najplemenitije i najvrjednije i ne volim kad mi se sugerira što bi portretirani želio naglasiti.

Zašto ste se u svom slikarstvu odlučili i na portrete?

Portreti su sukladno mojoj naravi bili oduvijek jak izazov. Dovoljno jak da me kao disciplina u potpunosti opsjednu svo vrijeme rada na njima. Vjerujem da ćemo jednom samo o tome moći razgovarati opuštenije.

Koji su vam portreti u bogatoj riznici posebno dragi?

Slikao sam oko 1500 portreta u raznim temama i za razne potrebe, kao i različitih društvenih statusa. Ostali su mi uvijek dragi portreti npr. nacionalne dive Josipe Lisac, moje supruge Vlaste, jedne starice koju sam nazvao „Neznanoj u čast“, Arsena Dedića, pa i nekih poznatih poduzetnika.

Ispričajte nam ukratko neku anegdotu za nastajanja nekog od portreta.

Kad je riječ o nastajanju portreta doista imam nekoliko anegdota a ispričat ću jednu kratku. Naslikavši portret jednog poznatog čovjeka koji me je nakon toga zamolio i za izradu portreta svoje supruge, dogovorili smo susret i poziranje njegove supruge koja se „nikada ne smije“. Tijekom priprema zamolio sdam ju za opuštenost i tražio iskru koja je bila duboku zakopana u njoj i njenom pogledu. Iskra se dogodila u obliku skrivenog osmijeha. Portret je apsolutno uspio a spomenuta gospođa je svakodnevno ujutro zastala ispred svog portreta i odgovarala osmijehom samoj sebi!

Što još radite osim portreta, a posebno vam je drago?

Ako izuzmemo portrete, autonomno sam razvio slikoreljef za velike površine kao što su eksterijeri, crkve, saloni i sl. sa temama koje ovise o naručiteljima, a odavno sam proniknuo u sakralnu umjetnost  koja najbolje razgovara s nama baš u toj tehnici.

Pripremate i izložbu u Rijeci. Što ćete tamo pokazati?

Rijeka će biti sljedeće odredište za veliku novu izložbu velikih formata i s velikim odmakom od figurativnog. Bit će to izložba apstraktnih radova  „Moja zemlja“, koju posvećujem dragom Zagorju i ljepoti zelenog. KZŽ i grad Rijeka sa svojim čelnicima Željkom Kolarom i Markom Filipovićem, već su učinili preliminarne razgovore oko toga,i ako još nemamo određen datum zbog priprema, a ja vjerujem da bi se samo otvorenje izložbe moglo očekivati ujesen.

Što uopće mislite o izložbama? Što one za vas znače?

Izložbe u nas jesu važan društveni događaj, ali s upitnim rezultatima za autore. Danas imamo jako mali broj ozbiljnih izložbi i ozbiljnog stvaranja u našoj zemlji, pa ih je lako nabrojiti na prste jedne ruke. Između ostalog i zbog toga što je otkup po bilo kojoj osnovi nedostatan za punu produkciju.

Kako izgleda vaša komunikacija s posjetiteljima?

Mislim da sam izgradio dobar odnos s publikom, a to smo mogli vidjeti u Muzeju Mimara,prije 4 godine gdje se pojavilo na otvorenju više od 300 posjetitelja iz zemlje i inozemstva.

Kako ocjenjujete likovni umjetnički trenutak Hrvatske?

U svojoj zreloj slikarskoj dobi imam pravo ponešto reći o umjetničkom trenutku u Hrvatskoj te upozoriti na zablude o poticanju umjetnosti, iako je istina potpuno na drugoj strani. Danas novac s tog naslova odlazi hobistima koji su s raznih osnova bliže izvorima financiranja nego što dolaze onima kojima objektivno pripada, što znači da verificirana umjetnost praktički nestaje, kao da je nepotrebna.

Koliko društvo, država, njezine institucije brinu o slikarstvu, uopće o umjetnosti?

Kao što sam naglasio u prethodnom odgovoru, ima svijetlih trenutaka, ali je to sve daleko od istinske potpore i razumijevanja umjetnikovih stvaralačkih potreba.

Koliko se daje slikarstvu i slikarima?

Iako su povijesno gledano upravo slikari lučonoše u svim kulturama, carstvima i dvorima, odraz ne samo bogatstva, već pregnuća i postignuća ,danas ispada da je baš ovaj ceh nebitan i nepotreban, a samo zato jer je svaki umjetnik individualist, bez ikakve zaštite u društvu.

Može li se u nas živjeti od slikarstva?

Od slikarstva se može živjeti samo ako vam je Bog dao i kakve-takve menadžerske sposobnosti.

Što biste poručili mladima koji tek snivaju da jednoga dana budu uspješni u slikarstvu?

Često mi prilaze mlađi ljudi s roditeljima uz napomenu da bi oni „htjeli biti ja“! A poručio bih svakom da mora imati osim izraženog talenta još izraženiju potrebu za likovnim stvaranjem, jer će u suprotnom otići u sustav i neku lokalnu upravu pa kao umjetnik – nestati. Svakom tko me pita zaželim da bude uspješniji i bolji od mene i tako širi vjeru u umjetnost.