HRVATSKE SPISATELJICE: Darija Žilić – Književnost mi je donijela bogat život, unutarnji i vanjski

Darija Žilić, rođena Zagrepčanka, sjajna je hrvatska pjesnikinja čije su pjesme prevođene na mnoge jezike – talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski. Objavila je nekoliko zapaženih knjiga pjesama, ali poznati su i njezini prozni i esejistički radovi, kao i književne kritike. Među brojnim nagradama spomenut ćemo nagradu Julije Benešić za književnu kritiku – za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini, te nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. – za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kad vas netko nazove spisateljicom, književnicom, na što tada pomislite?

Prije bih se pitala je li to zasluženo biti književnica. A sad na to gledam i čisto formalno. Primljena sam u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika kao književnica i kao književna kritičarka,  to je status priznat od struke, moj poziv.

Dvadesetak godina pišete poeziju, prozu, eseje, kritike… Kako su izgledali počeci?

Počeci su vezani ponajprije uz podlistak časopisa Vijenac Homo volans od sredine devedesetih. Urednik je bio na žalost preminuli Valerij Jurešić. Kasnije je on sa uredničkom ekipom napravio i časopis Homo volans i tu smo mi mladi imali priliku objavljivati svoje prve kritičke, književne i esejističke tekstove. Kasnije sam se bavila društveno angažiranim temama i pisala u časopisu Zarez. Poeziju sam povremeno objavljivala, a prva pjesnička knjiga mi je bila objavljena tek 2005. Riječ je o knjizi Grudi i jagode. Drago mi je da i danas mi se jave čitatelji oko te knjige koju je moguće čitati na netu, u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige. Stih iz pjesme “Emmi” – Bez zastoja i bez straha, je postao naziv jedne aktivističke audio knjige. To mi je posebno drago jer su pjesme iz te zbirke  progovarale o odrastanju, društvu, položaju žena, migranata…

Probijali ste se sami, niste imali nikog da vas pogura, kako se to narodski kaže, koliko je bilo teško? 

Iz radničke sam familije, nisam imala vezu, kako se kaže, ni obiteljsku ni partijsku. Put jest težak bio, ali možda je zbog toga i “lakše” pisati, jer sve to donosi čovjeku dubinu, posvećenost.

Jeste li osjećali da vam je teže i samo zato što ste žena?

Sigurno da ženama puno više treba vremena za afirmaciju. Posebno ako su bez pedigrea, da tako kažem. Tada su na vjetrometini, ničije.  I nema baš puno ženske solidarnosti, što je šteta. Posvetila sam knjigu Pisati mlijekom iz 2008. pjesnikinjama iz Hrvatske i tzv. regije, na temelju feminističko-antropoloških čitanja. To je bio moj doprinos.

Rekli ste jednom kako vam je književnost sudbina. Što bi to trebalo značiti?

Da, moguće da sam nešto slično napisala, ne sjećam se konteksta. Književnost jest sudbina u smislu da nije ni odluka, već se spontano kroz pisanje nametnula kao poziv. U tom smislu je sudbinska za mene, jer mi je dala razne okvire za djelovanje.

Što vam je do sada donijela književnost?

Donijela mi je bogat život, unutarnji i vanjski. Unutarnji jer sam razvijala svoj svijet, kroz čitanje i pisanje, a vanjski jer mi je omogućila puno besplatnih putovanja i susreta sa ljudima. Bez književnosti ne bih vidjela “puno svijeta”. Produbila mi je spoznaje, omogućila da bolje razumijem vrijeme u kojem živimo, ali mi je ponekad, posebno u mladosti, donijela i naramak tjeskobe koju ti uvidi donose. To sve to nestaje kad sam u procesu pisanja koji je za mene prije svega radost.

Pjesme ili proza? Što vam je milije srcu i zašto?

Sigurno poezija jer dešifrirati razne slojeve dobre poezije je pravo kritičko i poetsko istraživanje. Proza je često puno “običnija” jer ima tu naraciju koja nam je bliža zbog susljednosti. No volim čitati i dobru prozu koja nije tek stvarnosna. Pišem pjesmu u dahu, naizust, pa mi je taj fenomen epifanije nevjerovatan, to kako se u malo riječi mogu sublimirati slike, doživljaji, stanja…

Kad najradije pišete i kako pronalazite teme? Zapisujete li stihove u hodu, na raznim mjestima?

Što se tiče poezije, pišem u dahu, u trenu, u bilješke na mobitelu. U bilo koje doba dana. Takvom pisanju prethodile su duge godine čitanja i pisanja. Pišem o svemu, često mi je inspiracija svakodnevnica, knjige koje sam čitala, emotivna iskustva. Uživam u pisanju proze također, tu treba malo više konstrukcije, ali je isto izazovno.

Neki su vam stihovi i uglazbljeni. Kako gledate na svijet pjesništva koje se pojavljuje u našoj zabavnoj glazbi?

Zanimljivo pitanje. Zaista bih voljela opet pisati za glazbenike, to mi je želja i izazov, a donosi i tantijeme, što nije nevažno. Ima odličnih pjesnika koji su i jako dobri tekstopisci. Često je tako. Nije to manje važan žanr, nipošto.

Iza vas je petnaestak knjiga, postoji li najdraža?

Najdraže su mi one koje tek dolaze. Zaista. A od objavljenih sigurno da knjiga Pleši, Modesty, pleši mi je otvorila put. Pjesme iz te knjige prevedene su na brojne jezike i zahvaljujući njima sam obišla razne pjesničke festivale po Europi, Aziji i Americi, a bila sam i na nekoliko književnih rezidencija.

Pisali ste kritike. Ima li nakon njih ljutnje onih o čijem radu pišete i kako se nosite s tim?

Pisala sam kritike na Hrvatskom radiju od sredine dvijetusućitih i zaista sam se trudila biti čista i bezinteresna, mnoge aktere scene nisam tada niti znala. Pisala sam beskompromisno, bilo je i ljutnje. Sigurno sam si i zatvorila neka vrata jer voljela sam biti kritična prema moćnim autoritetima, dok sam manje oštra bila prema onima koji su prvi put objavili knjigu. Danas ne pišem kritiku, nema ni prostora za to baš. Sad sam više urednica, primjerice uređujem rubriku poezije u časopisu Vijenac.

Za svoj ste rad više puta nagrađivani. Tu je nagrada Kiklop za pjesničku zbirku “Pleši, Modesty, pleši” godine 2011. kao i nagrada Julije Benešić za književnu kritiku za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini. Što vam znače nagrade?

Te nagrade, a uz njih i nagrada Orfej za poeziju koju sam dobila u Bugarskoj, vrlo su mi važne jer su pomogle da se moj književni rad afirmira i bude vidljiviji. No nije to dovoljno. Treba uz nagrade i dalje puno rada. Medijski mi pomaže facebook za pisanje i reklamiranje, a pretpostavljam da ste i vi upravo ondje vidjeli ponešto o mom radu. Nadala sam se prije desetak godina da će mi nagrade donijeti stalan posao, neki prostor u medijima za pisanje, no odavno mi je jasno kako “to ide”. U međuvremenu nisam odustajala od svog rada i našla sam svoj put.

Sudjelujete na mnogim kulturnim zbivanjima, kao voditeljica, urednica članica žirija… Daje li vam to neku novu energiju, otkrivate li problem u nađem svijetu kulture?

Sigurno. Volim urediti knjige i prevela sam s engleskog jezika više knjiga primjerice turskih autora i autorica, poput Tozana Alkana, Leyle Karace, Orhana Kemala, te knjigu Glasovi arapskih žena, u kojoj se nalazi odličan presjek poezije koju pišu žene na Arapskom poluotoku. Svojevremeno sam radila i cikluse tribina, ciklus Mama čita u Multimedijalnom instititu u Zagrebu na kojima su gostovali i pisci iz regije, te ciklus Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca. Sve to činilo me senzibiliziranijom da otkrivam druge, da nisam u nekom svom autističnom svijetu. Volim raditi i radionice pisanja poezije sa mladima i sa starijom generacijom.

Objavili ste i knjigu intervjua “Paralelni vrtovi”…

Da, riječ je o intervjuima sa piscima, pjesnikinjama i pjesnicima, aktivistima, znanstvenicima i znanstvenicama, filozofima i filozofkinjama iz Hrvatske i regije. Gotovo desetak godina radila sam intervjue i za Hrvatski radio Treći program, u emisiji Lica okolice, te na raznim portalima i časopisima. Izdavač je Shura Publikacije iz Opatije.

Kako biste ocijenili hrvatski književni trenutak? Postoji li neki napredak, ima li vrijednih ostvarenja?

Nemam cjelokupan uvid, ali imamo odličnu poeziju, dosta naših autora i autorica je prevedeno izvan Hrvatske. Imamo i autore čija je proza prisutna i nagrađivana u Europi i Americi. Dubravka Ugrešić već se spominje i kao mogući kandidat za Nobela.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja?

Mnogi će reći da ne, ali znam neke koji žive isključivo od pisanja. Nije fraza, ali živi se za pisanje. Uz pisanje, tu su i razni drugi talenti koje umjetnici često imaju, pa kreativnost na kraju donosi i konkretne poslove i materijalna sredstva, kakva takva. Naravno, ne može se živjeti od samih honorara za knjige. Oni nisu veliki, autori bi se, ali i kritičari, trebali izboriti, odnosno biti solidarni u borbi za vlastita prava.

Kako ocjenjujete pomoć društva književnicima i književnosti?

Mislim da društvo i nema baš tako puno književnika koji imaju priznat status. A posebno oni koji su nastupali po svijetu i ispred čijih imena je uvijek stajalo ime države koju predstavljaju. Mi smo tako pridonijeli i afirmaciji hrvatske kulture u međunarodnom kontekstu. Sigurno bi i konstantna mjesečna primanja, neka stalna svota, bili važni za pisca. Ili pak povećanje koeficijenta za umjetničke mirovine. Činjenica jest da umjetnici danas imaju razvijene i organizacijske i menadžerske vještine kako bi opstali, ali društvo bi više trebalo podržati kulturu. Na kraju, političari odlaze, prolazni su, a ono što ostaje su umjetnici i umjetnička djela koja čine srž kulture jednog naroda.

Što novo pripremate?

Pripremam novu zbirku pjesama pod radnim naslovom Druga apokalipsa i roman. Roman koji je vezan i za Tursku i za Hrvatsku.

Što biste poručili mladima koji su li tek žele kročiti u svijet spisateljstva?

Poručila bih im da samo budu svoji i da puno čitaju i pišu i da ne odustaju. Ako mogu, neka i putuju.