O TOME SE GOVORI: Meso ponovno u Hrvatskoj postaje luksuz

Globalna kriza u kombinaciji s dugogodišnjim lošim odlukama domaće politike dovele su do sve slabije matične proizvodnje i teže dostupnosti mesnih proizvoda krajnjem kupcu. Rezultat: meso je sve skuplje, postaje luksuz.

Mesna industrija u Hrvatskoj zapada u sve teže probleme, a s njom i potrošači koji snose krajnji teret u vidu znatno povišenih cijena mesa. Trošak tova stoke u zemlji je ove godine udvostručen. Po tome proizvodnja u Hrvatskoj spada u sam vrh Europske unije, pa lošije podatke bilježe tek Latvija i Litva.

Hrvatski uvoz svinjetine se pritom više nego udvostručio od vremena prije ulaska RH u EU. Sektor je, s obzirom na ukupni lanac proizvodnje, pogođen i zatvaranjem pogona tvornice umjetnih gnojiva Petrokemija u Kutini.

Uzroci nisu samo vanjski, oni koji se tiču globalne krize. „Ne samo da se uvozi, nego se to isto i potiče djelom sustava potpora u poljoprivredi, već godinama unatrag. To ugrožava i razvoj, ali i sam opstanak domaćeg stočarstva, osobito svinjogojstva i govedarstva“, mišljenja je poljoprivredni analitičar i bivši proizvođač u stočarstvu te mljekarstvu Miroslav Kovač. Oni posebno skreće pažnju na stanje domaćeg uzgoja, uz uspostavu internog tržišta i raspolaganja poljoprivrednim zemljištem.

Sve veća ekonomska ovisnost

„Nema države, sustava, naroda, čovjeka“, nastavlja Kovač za DW, „koji je spreman izdržati pritisak izgubljenih vrijednosti kakav se dogodio u Hrvatskoj. Uništena je domaća populacija svinja i goveda, dugoročnim, očito je to, lošim političkim odlukama, bez jasnog cilja u prostoru i s čovjekom, najčešće vođena ‘vatrogasnom’ logikom. Ovisnost je sve veća, a tada je i cijena tome uz bok. Najveća nesreća u svemu je desetkovanje uzgajivača i zatiranje njihove logike razvoja.“Težište javne pozornosti i potrebe za brzim rješenjima u RH se, prema Kovačevu sudu, preselilo na probleme u taboru uvoznika i na stranu uvoza. To dugoročno nije dobro ni za pojedinca, čak i onoga koji se time direktno bavi, niti za narodno gospodarstvo u cjelini: „Koliko će trebati da shvatimo logiku funkcioniranja organiziranih zemalja u segmentu koji je tema i prestati piliti granu na kojoj sjedimo, vidjet ćemo!“

„Ako nastavimo kao dosad, cijene će rasti u čitavom opskrbnom lancu, kod nas i brže, a razlika u cijeni na stranu poslovne dobiti će se topiti. Tu nam pak dosadašnja praksa hitnih i parcijalnih intervencija milijunima na teret državnog i EU-proračuna neće biti od pomoći, kao što to nije bilo niti dosad. Naglašavam logiku razvoja i očuvanja narodnog gospodarstva, a sada je ono i u kontekstu EU, te nikako samo pojedinačnog interesa,“ upozorio je Miroslav Kovač.

Ukrug, te iz kruga u čvor

Isti komentator i ranije je, kroz nešto bolja vremena, upućivao neuvijenu kritiku hrvatske agrarne politike zbog evidentne stagnacije sektora. Paralelno, može se vidjeti da su susjedne EU-članice Slovenija i Mađarska poduzele niz kvalitetnih koraka, uzdignuvši svoju proizvodnju na zavidnu razinu. Naravno, i tamo se bilježi skok cijena, ali je matična produkcija u puno boljem stanju, s manje uvoza i troška na teret domaćeg kupca.„Ostavši bez sirovina iz domaćih izvora problemi s cijenama se prelijevaju i na potrošače koji su krajnji platiše, pa i poreza na dodanu vrijednost koji se pri tome zaračunava, a on dugo vremena nije zanemariv. I tako ukrug, te iz kruga u čvor, godinama koje su ostavile traga“, dodao je ovaj analitičar.

Vijesti iz sektora su dramatične: ove jeseni je u Hrvatskoj po Eurostatu registrirano npr. poskupljenje piletine za 35,5 posto u odnosu na lanjsko isto doba, a EU-prosjek je 26,7 posto. No to se odnosi na plasman mesa u sortiranim kategorijama, dok je cijenu čitavog pileta Vlada RH ograničila na 24,99 kuna, uz još neke mesne kategorije.

Osuda na uvoz

Sveukupno gledano, meso je ipak značajno poskupjelo. Potražnja zbog toga opada, pa to ostaje i jedini tržišni garant daljnjem rastu cijena. Drugi faktori koji tvore cijenu zasad su izvan utjecaja, primjerice uvoz umjetnih gnojiva koja stižu čak iz Rusije.

Urea iz tog smjera prodavala se u Hrvatskoj po cijeni trostruko višoj od one prošlogodišnje, kad je hrvatsko tržište još uvijek raspolagalo adutom domaćeg proizvoda. Osuđeni na uvoznu robu, hrvatski poljoprivrednici su smanjili potrošnju gnojiva, a time, posljedično, i prinos.

Neki su zbog toga već odustali od proizvodnje mesa i prešli na ratarstvo, ako imaju svoje zemljište, ili posve napustili poljoprivredu.

A kako situacija izgleda iz tog kuta, raspitali smo se kod jednog od najvećih proizvođača u Hrvatskoj. Pivac Grupa, osim matične kuće Pivac koja je potekla iz Vrgorca, uključuje i karlovački PPK te čakovečku Vajdu. I oni danas ponajprije ističu kako im, uslijed tržišnih poremećaja, ulazni troškovi proizvodnje neprestano rastu.

„Naša je proizvodnja samo ove godine poskupjela više od 30 posto, a uslijed inflacije i energetske krize rast cijena inputa predstavljat će izazov i ubuduće“, kazao nam je predsjednik grupacije Ivica Pivac. On naglašava da im se, kad je riječ o osnovnoj sirovini, strateška usmjerenost na vlastitu proizvodnju stoke pokazala ispravnom. No rast cijena stočne hrane za više od 80 posto utjecao je na značajan rast troškova i u ovom segmentu proizvodnje.

Neizvjesne tržišne prilike

„Iako su nam svi ulazni troškovi porasli”, kaže Pivac za DW, „stalno nastojimo da se efekt tržišnih poremećaja u što je moguće manjoj mjeri prelije na krajnje kupce. Ipak, nažalost nije bilo moguće izbjeći korekcije cijena. U suprotnom bismo doveli u pitanje održivost proizvodnje i opskrbe”.

Usporede li se današnje cijene u trgovinama Pivac s lanjskima, cijena svinjske polovice je porasla za 18 posto, a kad je riječ o njihovom najpopularnijem proizvodu, pršutu, njegova je cijena porasla 20 posto. “Neizvjesne tržišne prilike otežavaju projekcije kretanja cijena, međutim, nastavit ćemo poduzimati sve što možemo kako bi se rast ulaznih troškova što manje odrazio na građane”, kaže Ivica Pivac.

On naglašava da kompaniju “kod planiranja poslovanja u fokusu ostaju ulaganja u samodostatnost, proizvodne kapacitete i ljudske resurse.“ No hoće li to biti dovoljno da bi se amortizirao krizni stres i po same potrošače, ostaje do daljnjeg neizvjesno.