PSIHOZA VELIKOG STRAHA: Rat i nuklearke – što kaže međunarodno pravo?

Prema Ženevskoj konvenciji pod određenim uvjetima nije zabranjeno napadati nuklearne elektrane. No primarni cilj je zaštita civilnog stanovništva. DW provjerava što stvarno predviđaju međunarodni propisi.

Nuklearnu elektranu Zaporižje na jugu Ukrajine od ožujka drži ruska vojska, a od kraja srpnja je više puta granatirana. To je izazvalo strah od katastrofe u najvećoj europskoj nuklearki. Kijev i Moskva se uzajamno optužuju za napade, a Vijeće sigurnosti UN-a je prošli tjedan održalo hitan sastanak o situaciji u Zaporižju.

Nije prvi put da se u ovom ratu postavlja pitanje nuklearne sigurnosti. Pritom se ne radi samo o mogućoj upotrebi atomskog oružja – tu misao je otvoreno iznio predsjednik Rusije Vladimir Putin – već i o nuklearnim elektranama kao vojnim ciljevima.

Zapanjujuće precizna pravila

Što o tome kaže međunarodno pravo? Ženevska konvencija iz 1949. i njeni kasniji dopunski protokoli reguliraju vođenje oružanih sukoba i imaju za cilj ograničavanje njihovih posljedica. Članak 56. Prvog dopunskog protokola iz 1977. godine govori o „zaštiti instalacija i objekata koji sadrže opasne sile“. Pored brana i nasipa, izričito se spominju i nuklearne elektrane.

Pošto su Ruska Federacija i Ukrajina potpisnice Ženevske konvencije i nisu izrazile nikakve rezerve u vezi s Prvim Dopunskim protokolom, propisi se primjenjuju na obje države.

Ti propisi su vrlo detaljni. Nuklearke načelno ne smiju biti napadnute, prema stavku 1 „čak ni (…) kad su vojni ciljevi, ako takvi napadi mogu prouzročiti oslobađanje opasnih sila i posljedično velike gubitke među civilnim stanovništvom“. Ovdje se nesumnjivo misli na radioaktivno zračenje.

Riječ je o jednom od načela međunarodnog humanitarnog prava – razlikovanju vojnih i civilnih ciljeva. Mogu se napadati samo vojni ciljevi i to samo pod određenim uvjetima. U svakom slučaju, civilno stanovništvo mora biti zaštićeno.

Nuklearke kao „podrška vojnim operacijama”

No ta odredba također pokazuje da nuklearne elektrane nisu apsolutni tabu. Napad može biti dozvoljen pod određenim okolnostima, naime ako se ne očekuju velike žrtve među civilnim stanovništvom.

Stavkom 2 regulira se o kojim okolnostima se tu može raditi – onda kada nuklearne elektrane „opskrbom električnom energijom pružaju redovitu, značajnu i izravnu podršku vojnim operacijama i ako su takvi napadi jedini mogući način da se ta potpora prekine”.

To je, naravno, stvar tumačenja. Skoro svaka nuklearka tokom rata proizvodi struju za civilne potrošače i za vojne operacije. To je skoro nemoguće razdvojiti. Ali pruža li „značajnu“ podršku vojnim operacijama?

Dakle, stvar je procjene je li nuklearka legitimna vojna meta ili nije.

Primarni cilj: zaštita civilnog stanovništva

Također je teško dokazati da je napad „jedini mogući način” za prekid potpore vojnim operacijama. U svakom slučaju, mogući agresor bi morao razmotri i poštivati načelo proporcionalnosti: Prevladava li ovdje vojna korist ili rizici? Kakve bi posljedice bile za civilno stanovništvo? Postoje li i manje opasni načini da se nuklearka učini neupotrebljivom? Na primjer, uništavanjem dalekovoda tako da više ne može isporučivati struju. Naravno, i prekid snabdijevanja strujom može teško pogoditi stanovništvo, posebno zimi.

Ali, čak i kada okolnosti opravdavaju napad, stavak 3 Dopunskog protokola kaže da civilno stanovništvo i dalje ima „pravo na svu zaštitu koju pruža međunarodno pravo”. Napadač dakle mora učiniti sve kako bi zaštitio civile od radijacije, na primjer, evakuacijom okolnih područja.

Vojska može biti raspoređena kod nuklearke

Stavak 5 je također relevantan za sukob oko nuklearke Zaporižje: „Strane sukoba nastojat će izbjeći smještanje vojnih ciljeva u blizini postrojenja ili instalacija spomenutih u stavku 1.”

Ukrajina optužuje Rusiju da se vojno utvrdila u nuklearki, da je praktički koristi kao štit kako bi izbjegla ukrajinsko granatiranje. S druge strane, lokalni ruski okupacijski dužnosnik Vladimir Rogov optužio je u ponedjeljak Ukrajinu za teško granatiranje iz američkih haubica čiji su projektili padali u blizini nuklearke i u stambena područja.

Međutim, piše i ovo: „Objekti stvoreni samo u svrhu obrane zaštićenih postrojenja ili objekata od napada – su dozvoljeni i ne smiju biti napadnuti.” Svoju vojsku u nuklearki Rusija će nesumnjivo prikazati kao isključivo defanzivnu.

Zaključak je sljedeći: države koje su potpisale Ženevsku konvenciju i njene dopunske protokole – dakle i Rusija i Ukrajina – postavile su sebi visoke prepreke za napade na nuklearne elektrane. Međutim, takvi napadi se ne isključuju u potpunosti, čak i ako su okolnosti pod kojima su dozvoljeni vrlo usko definirani.

Ipak, učinak članka 56. Prvog dopunskog protokola je ograničen. Jer obično je pitanje tumačenja postoje li te okolnosti u konkretnom slučaju ili ne. Pored toga, Rusija ima stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a s pravom veta i može spriječiti sve eventualne sankcije UN-a zbog kršenja međunarodnog prava.