ŽUPANIJSKA KULTURSCENA: Ona piše, pleše, sklada, pjeva, glumi – ona je Sandra Petrž
Bivša sam zlostavljana djevojčica i žena, javno sam prozvala sve svoje zlostavljače. Naišla sam na ponižavanje najbližih, institucija, pravosuđa, okoline. Pa onda ta moja multitalentiranost …Pa tko voli ženu bez dlake na jeziku, multitalentiranu, dobrog izgleda, urednu, vrijednu, marljivu, ženu koja je prije svega majka i supruga?
Razgovarao: Milivoj Pašiček
*Serijal “Županijska kulturscena” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije
Tako jasno, otvoreno i oftršito, gledajući čovjeka u oči, govori Sandra Petrž, koja se, kao malo tko u nas, dokazala na mnogim područjima kulture. Kad se pogleda vaš životopis, pitam, može se sa sigurnošću reći da ste velik dio života proveli pod svjetlima pozornica. Otkuda ta energija, ta svestranost?
I sama se pitam otkud mi toliko energije za sve moguće aktivnosti vezano za umjetnost. Toliko sam puta padala i dizala se, toliko puta su me zli ljudi gazili a ja sam se svaki put oporavila, ustala i nastavila dalje. Svestranost u umjetnosti poklonio mi je Bog kako bi iznivelirao sve ono loše što mi se dogodilo i što sam preživjela. Tako ja to tumačim. Toliko snažno volim umjetnost da je ta ljubav opipljiva u nekoj posebnoj dimenziji.
Pišete, plešete, skladate, pjevate… U kojoj se ulozi najbolje snalazite?
Jednako sam dobra u svim tim ulogama. Možda bih izdvojila glumu jer tada mogu i pjevati i plesati i plakati i smijati se, a mogu biti netko drugi jer, nije lako biti Sandročka.
Sve vaše aktivnosti pod zajedničkom su kapom kulture, a znamo da se u nas za kulturu baš i ne otimaju? Zašto je kultura ponekad nevažna, posebno kada se dodjeljuju sredstva?
Mnogi se skrivaju pod kapom kulture a niti su oni kulturni niti drže do kulture već im je samo bitna financijska podloga vezana za kulturu. Nije to samo vezano za kapu kulture, takvih raznih kapa ima i na drugim mjestima.
Koliko je po vama nekulture u kulturi i tko su nositelji te nekulture?
Nekultura nažalost vlada kulturom te je tako kultura jadna sluškinja maćehi nekulturi. Nositelji nekulture…hm, ima ih najviše na čelnim pozicijama (nisu svi, ali većina je tamo smještena).
Kako izgleda preživljavanje u toj našoj kulturi?
Preživljavanje u našoj kulturi je na samom rubu pada u provaliju. Nema ljudi, izgubili su se. Neljudi vladaju kulturnom scenom. Ako nisi dio njih, ako nemaš vezu, ako nemaš novaca, teško ćeš preživjeti. Prežive najjači i najuporniji.
Na koje teškoće nailazite u svome radu?
Postavljate mi toliko inteligentna pitanja i na svako od njih mogla bih odgovoriti na način da napišem knjigu za svako vaše postavljeno pitanje. Ne znam odakle da počnem. Najveća poteškoća u mom radu je to što govorim istinu gledajući ljude u oči i time riskiram poslove, položaje, nagrade i napredovanje. No, mene to uopće ne dira previše. Pobijedit će moja bezgranična ljubav prema istini, čovjeku, umjetnosti i mojoj obitelji. Bivša sam zlostavljana djevojčica i žena, javno sam prozvala sve svoje zlostavljače. Naišla sam na ponižavanje najbližih, institucija, pravosuđa, okoline. Pa onda ta moja multitalentiranost …Pa tko voli ženu bez dlake na jeziku, multitalentiranu, dobrog izgleda, urednu, vrijednu, marljivu, ženu koja je prije svega majka i supruga? Preidealno. Sve štima kod mene. Ne štima u njihovim glavama kad se i ako se pogledaju u ogledalo.
Što je ono što vas najviše ljuti i kako biste to promijenili?
Najviše me ljute laži, licemjerstvo, pohlepa, dvoličnost, ljubomora, ljuti me politika koja kod nas nema nikakvog smisla, ljute me osobe koje glume velike empatične ljude a zaleđe im je samo kako zbrinuti svoju guzicu u toplu fotelju ma koliko to koštalo, pa makar gazili preko leševa.
Je li teže u tom svijetu i zato što ste žena?
Koliko god se mi žene borile protiv toga, patrijarhat vlada i u ovom stoljeću i to se nikad neće promijeniti. Uvijek ćemo biti podcijenjene. Uz to kad se samo sjetim da se ni mi žene ne držimo zajedno i da jače boli nož koji žena ženi zarije do balčaka, nemamo o čemu dalje pričati.
Unatoč teškoćama, opstali ste, stvarate i dalje. Što vas zapravo nosi?
Inat i ljubav. To je ono što me nosi. Kroz godine sam zavoljela sebe, prihvatila sve darove i jednako ih volim i razvijam. Pišem u najgorim uvjetima, skladam novu glazbu u vrijeme potresa spavajući u autu, smišljam nove projekte i suradnje. Obitelj i umjetnost me drže na životu.
Imate li neke planove, neke ciljeve, neostvarene želje?
Do sad mi se ostvarilo sve što sam duboko u sebi željela. Htjela sam postati majka, moj sin je moje sve. Htjela sam napisati knjigu, imam ih 5 izdanih, htjela sam glumiti, iza mene je puno serijala, htjela sam biti na kazališnim daskama, nezaboravno iskustvo, htjela sam pjevati u Lisinskom, ta pozornica me se posebno dojmila. Htjela sam da me barem jednom netko iskreno voli-došao je moj sadašnji suprug.
Neostvarenih želja imam: Nabrojat ću poslovne. Da moja ,,Sandročka zlostavljana“ oživi na filmskom platnu, želim album s mojim autorskim pjesmama, želim pjevati na našim festivalima i predstaviti se publici. Naime, napravila sam remek djelo za koje je 5 glazbenih stručnjaka reklo da je pjesma iznadprosječna, moćna, svjetski odrađena no, u našoj zemlji ako prođem bez ikakve veze samo sa kvalitetnom pjesmom, to će biti ravno svjetskom čudu, jer jako dobro znamo da je na većini festivala sve već unaprijed dogovoreno. Imam novu suradnju sa Đuke bandom čiji je frontmen Željko Suhina. Naime, napisala sam tekst za svoju prvu kajkavsku popevku i upravo sam u pregovorima s Daliborom Moštakom kako će to izgledati, jer Dalibor i ja zajedno potpisujemo glazbu. Želim da napokon tiskamo međunarodni zbornik posvećen Nikoli Tesli čija sam idejna začetnica, u suradnji sa Udrugom,, Kulturosfera“ i Udrugom umjetnika,, Vjekoslav Majer“. Želim i dalje humanitarno djelovati s kolegicama Amirom Jašarević, Marinom Šimundža i Ljiljanom Šiljak. Želim samo biti sretna, želim da su svi oko mene sretni. Eto, imam hrpu poslovnih želja.
Kako ocjenjujete kulturnu scenu i događanja u Zaprešiću, gradu u kojem živite?
U gradu u kojem živim cca 30 godina bilo je puno raznih kulturnih događanja na koja mene nisu pozivali bez obzira što sa sigurnošću mogu reći da sam što se tiče kulture sjajni biser ovoga grada.
Grad me je u par navrata jednim dijelom podržao financijski vezano za moje knjige i spot. To je sve.
Jeste li zadovoljni suradnjom s gradom i pomoći grada?
Sve je stvar politike a ja nisam u njihovoj stranci. Po tome sam onda izgleda dobila i previše, bez obzira što gdje god dođem reklamiram grad u kojem živim. Nikad mi nisu ponudili suradnju u kulturi, valjda smatraju da im nisam potrebna. Evo primjerice u gradskoj knjižnici gdje se nalazi moja ,,Sandročka zlostavljana“ nikad nisam gostovala. Rekli su da se moja tema o zlostavljanju ne uklapa. Pa eto, ta moja prva knjiga je izašla 2015. i do sada se nikako nije uklopila iako imamo saznanja da je ljudi čitaju. Zaboga, pa ja sam nagrađivana književnica i pjesnikinja, ali evo to nikome ništa ne znači.
Kada biste mogli odlučivati kakav biste pečat u kulturi udarili Zaprešiću?
U ovom živućem ljudskom svijetu najmanje je ljudi. Od tuda sve počinje. Prvo bih ih pretvorila u ljude sa srcem i dušom, ljude koji osluškuju, čuju i vide nekog drugog osim sebe. Sad kad smo za vrijeme potresa nastradali, kad nas je ormar koji je pao skoro ubio, kad smo tri noći spavali u autu, postaneš svjestan da će uvijek i uvijek prvo za tebe pitati mali obični čovjek.
Ideja vezano za kulturu imam pregršt, ali dok ljudi ne postanu ljudi ništa se neće promijeniti. Zahvalna sam svojoj obitelji, nekolicini prijatelja i suradnika, zahvalna sam nebesima na svim svojim talentima, zahvalna sam na tome što sam nakon svega zdrava i zdravog razuma i zahvalna sam zlu koje me je naučilo kakva da nikad ne budem.