DRUŠTVO: Branko Vukšić – Poruka jednog nevjernika (ne)vjernicima svih konfesija

Australski stručnjak za etiku i političku filozofiju Neil Levy napisao je knjigu, udžbenik koji bi trebali pomno proučiti prije svih oni koji se bave javnim poslovima, a naročito političari. Pišući nadahnuto o moralu u knjizi „Moralni relativizam“ Levy, proučavajući povijest teorije o moralu, tvrdi – a s čime se nije teško složiti – da „moralni relativizam mora biti neistinit, jer kad bi bio istinit ne bismo mogli osuditi holokaust“. Dakle, ako je moralnost uistinu relativna, tada su moralne tvrdnje istinite ili neistinite samo u odnosu na neki standard.

A tko postavlja te standarde, primjerice, u našemu, hrvatskome društvu. Oligarsi. Svjetovni i vjerski. Nigdje toliko moralnog relativizma kao kod nas, na Balkanu, u Hrvatskoj, jer mi je ona, kao njenom građaninu, u fokusu. Iako su epidemiolozi, pa i članovi državnog, dakle HDZ-ovog Stožera preporučili da se mise na Božić prate virtualno, premijer Andrej Plenković, te predsjednik Sabora Gordan Jandroković su, naravno, otišli u katedralu. Najbliže oltaru. Najbliže Svevišnjemu, umjesto da svojim primjerom, dakle, praćenjem mise on line, budu primjer onima u čije bi ime trebali upravljati državom.

Kada su novinari pitali Jandrokovića zbog čega je došao u Zagrebačku katedralu usprkos preporukama Stožera da se u crkve, na „žive“ mise ne ide, predsjednik Sabora, je lakonski poručio: „Zato što sam vjernik i zato što su ove mise koje su u Katedrali prve nakon potresa i smatram da sam dužan biti ovdje i iskazati potporu ljudima koji rade na obnovi. Ovdje sam i kao vjernik i kao predsjednik Sabora. Smatram da je potrebno da sam tu.” Dakle, Jandroković kaže da je morao ići u katedralu jer je vjernik. Treba li vjernik svjedoke svoje vjere, osim boga? Ne, naravno (misne vrste svjedočanstva plod su, naravno, institucijske sile). Ali Jandroković, kao i Plenković, kao i mnogi drugi političari, svoju „vjeru“ želi kapitalizirati, usprkos tomu što je vjera, uči Biblija, svijest o Božjoj prisutnosti (a Bog je prisutan svugdje, pa i u Jandrokovićevu dnevnom boravku, ali tamo nisu prisutne kamere), dobroti, neposrednoj osobnoj brizi čak i za najmanja stvorenja.

Toma Akvinski razlikuje vjeru od nade i ljubavi, jer su nada i ljubav u volji, a ne u umu. Tvrdo se i često na raznim crkvenim saborima raspravljalo o odnosu vjere i razuma, te, odbacuju li vjeru (samo) razumni ljudi. U zaključcima II. vatikanskog sabora posebno je naglašeno da razlog vjere nije samo izvanjski (što pak je mnogim hrvatskim političarima najvažnije), nego unutarnji. Skladnost i suvislost vjere izviru iz vjerničkog života. Zna li uopće Jandroković što vjernički život pretpostavlja?! Sumnjam. Opravdano sumnjam.

Današnji mediji bruje izjavama svećenika i političara, raznih čestitara, o dobroti i dobročinstvu. O bližnjima, ljubavi, jednakosti… A to pak znači da se većina licemjera ujedinila u još jednom obmanjivanju, u još jednoj lažnoj, promašenoj ulozi, a još veći broj vjernika žmiri na te obmane s oba oka, te se pravi kao da ništa od jandrokovićevskih, ili biskupovskih poruka ne čuje. One su do bola općenite. I u samoj namjeri neostvarive. Svojstvo biti dobar, osnovno je svojstvo vjernika. Biti dobar prema drugima, svima, a ne samo bližnjima. A koliko je dobrote prema drugima, recimo, različitima, u hrvatskih političara, ili svećenika (ne svih, naravno, ali mnogih značajnika – da) koji preziru ne samo ljude drugih vjera, ne samo ljude drugih nacionalnosti, već i žene svojega korijena ili podrijetla. A njih ne samo da nazivaju, već i tretiraju drugotnima. U tome dobra nema.

Lažan je Jandrokovićev i jedan i drugi argument neprimjerenog ponašanja u vrijeme korone. Kao predsjednik Sabora u laičkoj državi ne treba biti na misi, odnosno, prijevremenoj polnoćki, a kao vjernik, ako je pravi, i ako doista ide u crkvu zbog unutarnjeg mira, zbog vjere, tada to treba činiti bez pompe, bez kamera, bez banalnog skupljanja političkih poena. Jandrokovićeva religioznost je njegova privatna, a ne javna stvar. Naročito kada se zna da i on i vlast koje je on uvijek dio, bez obzira tko mu je šef, moralnost relativizira, odnosno, prilagođava vlastitim kriterijima, koji su pogubni za većinu građana. No, vjerujem da kao „pravi vjernici“, oni u vrhu vlasti, ni u snu ne zaboravljaju činiti dobro. Sebi i svojima. I kad o njima, tamo gore, na Markovu trgu razmišljam, na um mi padne onaj Shakespeareov stih iz „Kralja Leara “Al dok mi oko boljeg nastojimo, I samo dobro često pokvarimo“. A kad čujem onu najstupidniju, najpokvareniju, i najnedomoljubniju: „Pa, što ako i kradu, bar su naši!“, sjetim se riječi Lorce, koje je veliki pjesnik izrekao u jednom intervjuu: „Bliži mi je dobar Kinez, nego zao Španjolac!“

Dok je Isus propovijedao poruku božanske ljubavi i milosrđa, zvao je na propovijedi i muškarce i žene, iako je oko sebe okupio zajednicu učenika, čiju je jezgru sačinjavala dvanaestorica – što pak je bio simbol za 12 izraelskih plemena – nikada nije dijelio ljude po podrijetlu bilo koje vrste. A što su kasnije, njegovi tobožnji sljedbenici, ili kako ih danas nazivaju; božji odabranici, izvitoperili, te vjeru ili naciju upotrebljavaju, vrlo često, kao mač. Zaboravljajući što jest ona osnovna Kristova poruka i pouka, a ona je, dakako, istovjetna gotovo svim međunarodnim konvencijama, ona je srž ljudskosti, prihvaćanje različitosti, ona je dobrota prema svakom, a ne samo svojem, ne samo prema Hrvatu, već i prema Srbinu, prema Turčinu, prema Kinezu, prema Arapinu, prema Eskimu, muslimanu, budistu, kršćaninu… Uostalom, Drugi vatikanski sabor je zaključio da se Božja milost i spasenje mogu naći i u drugim crkvama i u drugim religijama, mada, nije čudan zaključak (obzirom tko ga je donio) Crkva Kristova subzistira u Katoličkoj crkvi. Što to znači? Pa, to da je Krist uključiv i konstitutivni spasitelj cijelog čovječanstva, bez obzira na naciju, vjeru, rasu…

Ali to mnogim – ne samo vjernicima – već ni svećenicima, ne ide u glavu. Jer su isključivi, jer ne mare za ljubav prema čovjeku, jer – u stvari – negiraju nauk Kristov. Nadu da će ipak vjeru vjernicima (onima koji doista žive vjeru) vratiti neki dobri „pastiri“ ili „namjesnici“, a kada govorim o Katoličkoj crkvi onda prije svih mislim na papu Franju (kod Pavla Ivana II sam – kao urednik Nove TV – imao priliku biti na audijenciji), koji je i božićnim porukama zagovarao, prije svega, ljudskost, ljubav, mir, dobrotu, pomoć slabijima i siromašnima.

Podsjetio je one koji postavljaju na granicama bodljikavu žicu kako bi spriječili izbjegle i prognane da im dođu, ili da prođu kroz njihovu zemlju, da je Isus rođen kao siromašan prognanik (nakon rođenja morao je bježati u Egipat), pa je tako i svaki današnji prognanik, trebao bi znati svaki orbanist (zadrigli nacionalist), dijete Božje. Ljubav prema Bogu, govori Franjo, dokazujete služeći siromašnima. I pozvao je sve vjernike na bratstvo. Ali ne na bratstvo među svojima, u svojoj etničkoj skupini, svojoj vjeri, već na bratstvo sa svima.

Poziva papa Franjo na već pomalo zaboravljeni internacionalizam, odnosno, kozmopolitizam, što se mnogim nacekima neće svidjeti. Kao što se dijeljenje siromašnima ne sviđa prebogatoj crkvi, ili, kad već govorimo o svima; crkvama, od kojih je Katolička, vjerujem, najbogatija. Uz svu tu crkvenu raskoš, uz sve to bogatstvo, sve je više gladnih, sve je više siromašnih, sve je više onih koji se ne mogu liječiti, i sve je više zaklinjanja u Krista, u vjeru i vjerovanje… Koje je sve više paradno, sve manje iskreno.

I kad onda na vjerske blagdane PARADIRAJU oni koji gaze vjeru više nego itko, mora koju, da olakša dušu, napisati i nevjernik koji je proučavao, i proučavat će, čim je moguće više vjerskih legendi.

*Ugledni novinar Branko Vukšić objavio je članak na Facebooku pod naslovom: BOŽIĆNA PORUKA JEDNOG NEVJERNIKA (NE)VJERNICIMA SVIH KONFESIJA! PONUKANA NEPRIMJERENIM ISTUPOM Gordana Jandrokovića!