TUŽNA BOŽIĆNA PRIČA: Vukovarka Ana (75) već 25 godina plače u samoći

Stručnjaci kažu da se na blagdane najlošije osjećaju samci bez obitelji. Evo kako se u Vukovaru usamljena starica, kojoj je sin poginuo u Domovinskome ratu, priprema za Božić.

Piše Milan Paun (Media servis)

Ana Bzdek, 75-godišnja Vukovarka živi sama jer joj sin jedinac Ivan smrtno stradao u Domovinskome ratu, a javnosti je poznat po tome što je svakoga dana na Vodotoranj postavljao hrvatsku zastavu kako bi građani znali da grad još nije pao. Tako je Ana ostala bez sina i mogućih unuka.

“Nosio je stijeg na vodotoranj, tamo je bio ranjen u vrat dobio je geler. U crkvu idem, crkva i dragi Bog me samo drži i posjećuju, nitko drugi”, rekla je Ana Bzdek.

Tako se ona sama na Badnjak priprema za proslavu Božića.”Imam ja slice dugačke, a jedno 6 metara. Bor obavezno okitim, na bor stavim kuglice, zvonca”, kaže Ana.

Na Badnjak se posti, a na jelovniku su:”Žito, riba, jabuke. Normalno žito bude spremljeno s grožđicama i orasima. Kuhano žito, medom zaslađeno i tako se posti.”

Pod bor stavlja slamu koju je donijela prije 20 godina iz progonstva u Zagrebu kada nije više nije imala ništa svoje, čak ni slamu:”Došla sam na tržnicu, gospođa je prodavala jaja, imala je jednu košaru s jajima sa slamom. Ja sam stala pored nje i počela plakat. Ona kaže: “Što plačete, jesam vas povrijedila?” Ne gospođo, jel bi mogla dobiti jednu šaku slame da si stavim na stol jer sam iz Vukovara. I ona meni odmah u vrećicu, ja te slame još i sada imam”, prisjeća se Ana.

Kaže da u djetinjsku nisu imali novca za bor:”Tata pokojni otišao kod jednog susjeda koji je imao borove. Pa je donio tako jednu granu, uzeo je letvu, izbušio je one grančice u tu letvu, ubušio. I onda smo one bombone, one svilene, jabuke i orahe, time smo okitili. Navečer kada tata donese slamu, orahe smo imali svoje pa kad baci orahe, a mi u onoj slami se valjamo kao i sva djeca. Znali smo u toj slami i prespavati, nismo dali iznijeti slamu do Tri kralja.”

Rekla je da ju neki ljudi zovu da s njima bude na blagdane, pokušala je i nije mogla: “Stol je bio prepun i sve spremit, a ja nisam mogla jesti od suza. Jel sam se sjetila svega onoga što smo nekada imali, kako smo si pripremali i sve. Ja sam rekla gospođo nemojte se naći uvrijeđena, sve je u redu. Muči me, ne mogu sjest pravski za svoj stol.”

Tako je baka Ana već četvrt stoljeća sama i na Božić.