SLIKA PONOSA ILI STRAHA: Ovako je sarajevski novinar doživio pazinske zvižduke
Pitam se da li se na mom licu vidi koliko sam napet dok poziram ispred portreta kojim smo se desetljećima ponosili? Da li bih tako jednako sijao da sam se u ovoj pozi slikao na prostorima i mjestima gdje lice iza mene nazivaju najvećim zločincem dvadesetog stoljeća i gdje ubrzano skidaju ploče ulica i trgova sa njegovim imenom.
Piše: Pavle Pavlović
Mislim da, čak, i u Sarajevu u kojem lik sa zida dijeli pola glavne ulice sa imenom gospodina osnivača vodeće SDA, već trebaš ozbiljno kontati da li ovako stajati dok ti povijest radi o glavi. Čovjeku samo malo treba pa da politički sklizne. Evo, već su mi mnogi zamjerili što sam javno priznavao da sam ateista. Što li će biti ako uzviknem i da sam antifašist?!
E, to je teški kvešn na kojeg odgovor daju sati, a ne dani. Kazaljka na vagi što prikazuje težinu ponovne borbe fašista i antifašista se opasno klacka i, ako redovito pratiš medije, čini ti se da naginje u korist ovih prvih. Uzalud sve bitke, ofenzive, Sutjeske, Neretve i Prozor mora pasti, te Valterovi ilegalci, kada nove napade vode potomci poraženih legija. Ovog puta bez municije, granata i koncentracionih logora, ali uz sigurnu i jaku pomoć glasačkih kutija, skupštinskih mikrofona i vladajućih koalicija. U kojima i notorni komunisti radosno glasuju da jedan zagrebački trg konačno spere ljagu koja je četredeset i neke nametnuta publikumu glavnog grada Lijepe naše.
Pulski prijatelji
U uzbrurkanom roju emocija koje me savladavaju našao sam se proteklih dana na području koje je upravo obilježavalo veliku obljetnicu prisajedinjena matici domovini. Veličalo se s ponosom što je čovjek, uz čiji se lik sa strahom smiješim, uspio namudriti najveće svjetske državnike krajem Drugog svjetskog rata u njihovom crtanju novih granica. I vratiti Istru i jedan dio Dalmacije u niz dragulja susjedne zemlje koja se hvalisa netom završenom povijesnom turističkom žetvom.
Dakle, lako je meni igrati mangupa i folirati pred fotografijom komandanta i državnika, o kojem će i naredni vijekovi pričati, tamo gdje ga iskreno ljube i najbolje osjećaju što je učinio da Istra danas bude najrazvijenija regija Balkana. Uz ovo poziranje samo mi je falilo da budem i na jednom svečarskom skupu u trenucima kada je ražalovana Kraljica balkana kategorički tvrdila da se Istra vratila majci domovini ponajviše zahvaljujući mudrosti katoličkog klera. Jer, siguran sam da bih i ja zviždao ili još bolje urlikao na ove bedastoće.
Draga mi je ta predsjednica iz susjedstva. Padam na njen stil, posebno, moćne trepavice i bunim se kada je mnogi napadaju samo zato što je žena. Ali, moram priznati da iz tjedna u tjedan pravi nove gafove. Eto, meni je utjerala strah od deset tisuća, koliko je to u hiljadama, džihadista u mojoj Bosni sirotici kletoj. Kada hodim po Šeheru i mahalama sve me frka da me iza nekog čoška ne dočeka terorist i velikim handžarom prikolje što sam ateist.
Iako su me pulski prijatelji i kolege Damir Strugar, Boro Vučković, Zoran Simić, Budimir Žižović, Sobodan Drača, Giordano Škuflić, Tuši Dejhala i Jasminko Balenović Koko, uvjeravali da se opustim pred odlučnim pogledom koji me streljao sa crno-bijele slike, srce je igralo i svojim aritmičnim udarima vuklo u sjećanja.
O klasnoj razlici proletera i funkcionera
Kao ono kada sam do neba bio radostan što sam ispred učenika Osnovne škole Slaviša Vajnera Čiča na sarajevskom Marijin Dvoru bio odabran kao autor najboljeg pisma pionira dragom Drugu Titu. A, tužan kada sam doznao da je umjesto moje spisanije u Beograd otputovalo naškrabano djelo sina jednog druga visokog partijskog kadra. Tek tada sam skužio klasnu razliku sina jednog proletera i sina jednog funkcionera.
Ili kada sam mislio da me više neće biti poslije posjeta Golom otoku osamdeset i neke. Bio sam u družini estradnjaka što su davali besplatnu predstavu za ondašnje stanovnike najzloglasnijeg ostrva. Bili su tu, umjesto legendarnih ibeovaca, uglavnom mlađi punoljetnici. I kako obično biva, popila se koja više. Potekle razne priče i pjesme i mi završili pred jednim strogim inspektorom u Stanici milicije u Crikvenici. Streljao me kao Staljinovi policajci dok mi se unosio u lice i pokazivao na Titovu sliku što je ukrašavala njegov ured. U moje, maliganima omamljene, moždane vijuge dopiralo je nešto što podrazumijeva da smo kao ugledni društveno-politički radnici izdali Druga Vrhovnog Komandanta. Uh, jest me tada bilo stid Josipa Broza, koji me jednako strogo i neprestano gledao kao drug inspektor.
Sjećam se da je drug organ bio mlađi čovjek i baš me zanima da li i danas u njegovoj kancelariji visi slika J.B.T. Ili pred kojom sada prepada nove nesretnike kao što sam bio… Nevjerojatno je kako jedno najobičnije stajanje pred hladnim zrcalom objektiva budi više emocije, nego foto-namještanja pred Luvrom, katedralom u Milanu, ili pred uništenom Olimpijskom bob stazom na Trebeviću mladosti.
Jer, iza tebe nije samo panorama ili samo goli zid. Iza tebe je slika kojoj si podigao dva lajka, a možda već sutra zbog toga protiv mene počne hajka. Nadam se da još neće biti policijska ili partijska, zato što sam se usudio da budem pored Druga Tita.
U Istri, zemlji dobrih ljudi i dobrog vina slobodnije sam bio ateista i antifašista!
(* Prenosimo članak s portala istarski.hr)