SLAVEN LETICA: Temeljno je geslo makijavelizma, u našem slučaju ANDREJIZMA: „Cilj opravdava sredstva!“

Što se HNS-a tiče, politička trgovina nije za mene nikakva novost, nikakvo iznenađenje…. Za mene je zato znatno zanimljivije analizirati odluke Andreja Plenkovića da u situaciji kad su dionice njegove stranke na političkom tržištu bile u rastu, a dionice svih konkurenata u strmoglavom padu, ponudi HNS-a, zapravo petorici njegovih saborskih zastupnica i zastupnika – Milorad Batinić, Božica Makar, Marija Puh, Bernarda Topolko i Stjepan Čuraj – pregovore o novoj saborskoj većini i koaliciji – ističe među ostalim u svojoj objavi na Facebooku sveučilišni profesor Slaven Letica, sociolog, kolumnist i publicist.

Njegovu zanimljiva analizu prenosimo s Facebooka u cijelosti:

Niccolò Machiavelli, makijavelizam i Andreja Plenkovića

Već samu mogućnost, trenutno se čini vrlo izglednom, stvaranja nove saborske većine okupljene oko koalicije HDZ-a i HNS-a, brojni su pojedinačni i kolektivni umnici i kvazi-umnici, primjerice, portal indeks.hr, proglasili „vrhuncem političke prostitucije u Hrvata“ (indeks.hr, 8. 6. 2017.)

Općenito, stavotvoritelji, posebice oni skloni stalnom dizanju idejnih i ideologijskih barikada s bezuvjetnim lijevim lojalnostima, koji se furaju na navodno uzvišena MORALNA politička načela – vjerodostojnost, poštenje, pravdu, dosljednost, istinoljubivost, ljudskost – smatraju kako je Središnji odbor HNS izdao svijetle političke zasade što su mu ih u temelje te stranke ugradili Ruža Hrvatska dr. Savka Dabčević Kučar, Ante Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić i Krešimir Krešo Džeba.

Kao svjedok vremena i vrlo dobar poznavatelj, pa i prijatelj, majke i otaca utemeljitelja HNS-a moram kazati kako su tvorci DOGME o nesuradnji HNS-a s HDZ-om doista bili ti ugledni i tragični „proljećari“ čiju je slavu iz 1970-tih naprosto preoteo dr. Franjo Tuđman.

Učinio je to jer je u posljednjim godinama „hrvatske šutnje“ prihvatio veći osobni i politički rizik: nudeći javnosti i biračima program stvaranja hrvatske države: TAKTIČKI kao dijela Saveza samostalnih država i STRATEGIJSKI kao samostalne, neovisne, suvrene države.

Iako su dvadesetak godina (od 1971. do 1990.), živeći kao svojevrsni politički i moralni „gubavci“ jugoslavenskog, Titovog režima, izgradili prisne poznaničke, pa i prijateljske odnose (družili su se uglavnom na proslavama rođendana), raspisivanje prvih demokratskih izbora pretvorilo ih je u ljute takmace i političke protivnike, često i prave-pravcate neprijatelje, podijeljene u dvije konkurentske političke organizacije: Hrvatsku demokratsku zajednicu i Koaliciju narodnog sporazuma.

Kad su bivši „koalicionaši“ 13. listopada 1990. godine osnovali Hrvatsku narodnu stranku. Nova je stranka prešutno usvojila dogmu „koalirati sa svima osim s Franjom i HDZ-om“.
Ta je dogma bila pomalo apsurdna jer je HNS, kao i HDZ, bila NARODNA ili NARODNJAČKA stranka: nešto liberalnija, svjetovna, liberalno-tržišna, dok je HDZ bila hibridna narodnjačka stranka s natruhama priučenih kršćansko-demokratskih vrijednosti i osjećaja.

Kad, dakle, danas procjenjujemo pomalo šokantni skok HNS-a s imaginarnog (lijevog) centra na podjednako imaginarni (desni) centar treba u obzir uzimati činjenice i spoznaje koje tek lapidarno spominjem.

Pri svakoj analizi nipošto se ne smije zanemariti NADIDEOLOGIJSKI, ali i KLIJENTELISTIČKI, POLITIČKO-TRAGOVAČKI, PA I ŠVERCERSKI – karakter HNS-a koji je osmislio, kultivirao i u vladama Ivice Račana i Zorana Milanovića uspješno prakticirao bivši predsjednik te stranke Radimir Ratko Čačić.

Dakle, što se HNS-a tiče, politička trgovina nije za mene nikakva novost, nikakvo iznenađenje! Ona tek pruža dokaz da su koalicijski sporazumi mrtvo slovo na papiru jer konkubinatom s HDZ-om HNS bez ikakvih pravnih ili financijskih posljedica krši odredbu članka 5. Koalicijskog sporazuma: “Stranke potpisnice sporazuma obvezuju se na sastavljanje zajedničke koalicijske vlade. Stranke potpisnice sporazuma obvezuju se da ni u kojem slučaju nakon izbora neće koalirati s HDZ-om.”

Za mene je zato znatno zanimljivije analizirati odluke Andreja Plenkovića da u situaciji kad su dionice njegove stranke na političkom tržištu bile u rastu, a dionice svih konkurenata u strmoglavom padu, ponudi HNS-a, zapravo petorici njegovih saborskih zastupnica i zastupnika – Milorad Batinić, Božica Makar, Marija Puh, Bernarda Topolko i Stjepan Čuraj – pregovore o novoj saborskoj većini i koaliciji.

Pitanje je, dakle, je li, kratkoročno i dugoročno promatrano, ponuda unosne (za foteljaše HNS-a) koalicijske ponude HNS-u mudra, razumna ili barem LUKAVA odluka Andreja Plenkovića?
Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je analizirati niz kreativno-destruktivnih odluka koje je Andrej Planković donio od raspisivanja ( 16. srpnja 2016.) i održavanja (11. rujna 2016.) saborskih do raspisivanja i održavanja lokalnih izbora.

Evo tih odluka:
Prvo: donio je odluku da HDZ na saborske izbore ide samostalno, a pravaške je glasove pokušao i uspio privući stavljanjem na izborne liste pravaša-suverenista-orbanista novog doba Brune Esih i dr. Zlatka Hasanbegovića.

Drugo: psihozu stalnih moralnih i političkih ucjena i političke nervoze koje su u javnost (više) i u VRH (manje) unosili vođe MOST-a riješio je tajničkom „sječom ministara“ kojom je, na prvu i površnu pomisao, smanjio post-izborni koalicijski potencijal HDZ-a.
Treće: Na lokalnim izborima svjesno se odrekao Brune Esih i dr. Zlatka Hasanbegovića, čime je na simboličkoj razini dao do znanja da NJEGOV (kao, uostalom, i Tuđmanov) HDZ ne računa i ne treba krajnu desnicu.

Četvrto: Kad su svi argumenti govorili u prilog novih prijevremenih izbora po logici „što prije, to bolje“, Andrej Plenković žrtvovao je skandalima poljuljanog topa (ministra dr. Pavu Barišića) i još nekoliko visokih činovničkih položaja kako bi na duži rok HNS učinio vlastitim vazalom: jer je malo vjerojatno da će stranke ljevice poželjeti koalirati sa strankom bez birača, vjerodostojnosti i lojalnosti.

Osim što je „zakapario“ moralnog gubavca (HNS), Andrej Planković sačuvao je BEZ NEPOTREBNOG RIZIKA vlastiti premijerski položaj, a razveselio je i Europsku komisiju koja u Hrvatskoj traži politički stabilnog i vjerodostojnog ortaka u ovim teškim EU-vremenima.

Pet-šest mjeseci stabilnosti i saborskog mira omogućit će VRH-u da se: (a) uhvati ukoštac s Agrokorom, (b) sačuva ili poboljša kreditni rejting i izvrši reprogram javnog duga, (c) psihološki osnaži vjerodostojnost na jugo-istoku zemlje nakon odluke EU-a o financiranju Pelješkog mosta, (d) usvoji na vrijeme dugoročno održivi državni proračun, (e) pripremi se za različite – povoljne i nepovoljne – ishode procesa šestorici pred Haškim sudom i nekolicine međunarodnih arbitraža (Savudrijska vala, INA-MOL), (f) započne ozbiljan rad na reformama zdravstva, zdravstvenog osiguranja, školstva, mirovinskog sustava itd.

Uzimajući u obzir povijest dolaska i opstanka na stranačkoj i državnoj vlasti Andreja Plenkovića, s trunčicom pretjeravanja mogli bismo kazati kako se njegova filozofija i praksa vladavine temelji na – makijavelizmu.

Mog čitatelja ne trebam posebno podsjećati da je makijavelizam popularno protumačena i primijenjena političko-vlastodržačka filozofija koja se temelji na glasovitom djelu Niccoloa Machiavellija „Vladar“ objavljenom 1513.

Umijeće manipulativne vladavine polazi od uvjerenja kako su ljudi općenito, posebice, političari: sebični, pohlepni, nečasni, podli i kukavni. U odnosu na takve ljude i ljudske prirode, potpuno je razložno i opravdano – eda bi se došlo ili opstalo na vlasti – služiti se prepredenošću, lažima, laskanjem, obmanama, prijetnjama, ucjenama.

Temeljno je, stoga, geslo makijavelizma, u našem slučaju ANDREJIZMA: „Cilj opravdava sredstva!“

Andrej Plenković očito je dobro proučio i spoznao običaje srca i uma vođe HNS-a. Jedino time mogu objasniti njegovo uvjerenje da odluka Predsjedništva HNS-a ne znači puno i da će Središnji odbor te stranke glasovati za koaliciju s dojučerašnjim „mrskim neprijateljem“.

Zaključit ću ovako: Četrdesetak i nešto dana nakon što je briselski umnik, hrvatski i europski političar i karijerni diplomat Andrej Plenković trijumfalno okončao usamljeničku (nitko mu se nije usudio izići na megdan) bitku za vrhovnika HDZ-a bijah pozvan u HTV-u emisiju „Otvoreno“ u kojoj se divanilo o njegovoj viziji te velike, hibridne, državotvorne stranke.
Kako uopće ne volim razgovarati, zapravo spekulirati, o bilo kojoj temi ako ne vladam činjenicama, novom predsjedniku HDZ-a poslao sam sms-zamolbu da mi ukratko napiše ima li ON viziju stranke koju vodi, kako vidi svoje stranačko i državničko poslanje-misiju.

Evo što mi je odgovorio 29. kolovoza 2016.: “Moja je misija preobrazba HDZ-a, ali i političkog ozračja u zemlji. Riječ je o dubinskom i dalekosežnom pothvatu. Percepcija tog napora biti će, naravno, sporija, ali će se svi prilagoditi. Moj leadership (hrvatski, vodstvo, op.S.L.) nije da se prilagođavam uhodanim stereotipima, nego da postavljam nove standarde.“
Neke „nove standarde“, bar kad je praksa koaliranja, doista je postavio!

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10155575427662871″ bottom=”30″]