SLAVEN LETICA: Što nosi Povelja o (jedinstvenom) srpskom kulturnom prostoru?

Prije devet dana, 4. ožujka 2019., u Sremskim Karlovcima usvojena je i potpisana “Povelja o srpskom kulturnom prostoru” koja, treba biti jasan, dokida PLURALIZAM kulturnog nasljeđa srpskih etničkih zajednica s dviju obala Dunava i Drine, piše Slaven Letica, naš politički analitičar, kolumnist i sveučilišni profesor.

Na facebooku Letica objavljuje:

Kulturno srpstvo postaje UNITARNI koncept. U tom pogledu Povelja se bitno razlikuje od ideje “kulturne autonimije” hrvatskih Srba o kojoj smo 1990. dr. Franjo Tuđman i moja srednjovječnost (u to doba) razgovarali s dr. Jovanom Raškovićem.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ugledni hrvatski umnici i umjetnici iz srpske zajednice postaviti prema toj Povelji.

Evo i njenog sadržaja:

Povelja o srpskom kulturnom prostoru

U duhu međunarodnog prava, poštujući principe međunarodnih ugovora u oblasti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i Sporazumom o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srbije i Republike srpske, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike srpske zajednički donose dokument pod nazivom:

POVELJA O SRPSKOM KULTURNOM PROSTORU

1. Poveljom o srpskom kulturnom prostoru iskazujemo zajedničke težnje kulturnih činitelja u Republici Srbiji i Republici srpskoj za usuglašavanje aktivnosti i mjera od strateškog interesa za srpsku kulturu i za njezino međusobno povezivanje i predstavljanje u svijetu, uvjereni da načela i stajališta ovdje iznijeta dijele i pripadnici srpskog naroda u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj, kao i Srbi u široj regiji i dijaspori. Istovremeno smatramo da ovakvo djelovanje treba aktivirati različite putove suradnje s kulturama drugih naroda iz najbližeg okruženja, ili s narodima s kojima dijelimo opće stavove o poželjnim humanističkim vrijednostima.

2. Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijevamo prostor na kojem je srpski narod u dugom historijskom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina. Drugim riječima, granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Stoga i ovom prilikom izražavamo prirodnu težnju za uzajamno suglasnom kulturno-prosvjetnom politikom, otvorenom za ravnopravnu i svrsishodnu suradnju s kulturama drugih naroda.

3. Ubrzane promjene i globalizacijski procesi uveliko dovode u pitanje kulturnu raznolikost svijeta. Pripadnost nacionalnoj kulturi ne predstavlja zamjenu, nego širi kontekst u kojem se prepoznaje i ostvaruje svaki slobodni pojedinac. Nacionalne kulture predstavljaju izraz emancipacije naroda kao historijskih zajednica, dostignuće modernog doba i demokratskih društava, a briga o njihovom očuvanju suvremeni svijet priznaje kao važan aspekt ostvarivanja ljudskih prava.

4. Srbija, kao matična država srpskog naroda, razvija institucionalne okvire i ostvaruje respektivnu podršku očuvanju kulturnih prava etničkih manjina prema najvišim mjerilima međunarodne prakse. Stoga se ne može načelno dovoditi u pitanje ni potreba da i kultura srpskog naroda, u Srbiji i Srpskoj, u regiji i dijaspori ili iseljeništvu, od Trebinja i Herceg-Novog do Subotice i Vršca, od Vranja i Gračanice do Banja Luke, bude razvijana u svojim vrijednostima i tradicijama, u oblasti suvremenog stvaralaštva tako i u oblasti očuvanja, proučavanja i prezentacije kulturnog naslijeđa.

5. Posebnu pažnju posvećujemo uspostavljanju sustavne brige o srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, o potpori programima nastave srpskog jezika, povijesti i kulture, što predstavlja jedno od temeljnih oruđa u legitimnom nastojanju da izbjegnemo odnarođivanje novih naraštaja, ne samo u sve brojnijoj dijaspori, nego čak i u Srbiji i Srpskoj.

Obnova i zasnivanje lektorata u inozemnim centrima, naročito u sredinama sa snažnom srpskom zajednicom, doprinijet će i širenju interesiranja pripadnika drugih naroda za jezik i kulturu srpskog naroda. Ćirilica kao historijsko pismo i simbolična identifikacija srpskog naroda, široko je prepoznata kao kulturno dobro čiju poziciju u javnom suobraćanju treba sustavno osnažiti.

Dvoazbučnost je realnost srpske kulture, ali ne smije isključiti brigu za prvenstvo pisma kojim se Srbi služe preko tisuću godina, a koja je u regiji potisnuta, a u prošlosti, u okrilju okupacijskih režima, i formalno bila zabranjivana.

6. Kao historijsku zajednicu, narod povezuju zajednička sjećanja na presudne događaje historijske egzistencije, osobito sjećanja na kolektivna stradanja. Prijetnjom uništenja je obilježeno iskustvo srpskog naroda tijekom dvadesetog stoljeća, što podrazumijeva i zatiranje srpskih kulturnih tragova na područjima izvan teritorija Republike Srbije i Republike srpske, kao i ugroženu baštinu na Kosovu i Metohiji.

7. Dugoročna politička strategija nepriznavanja, zataškavanja i relativizacije rečenih pojava genocidnog karaktera prisutna je do danas, što je ostavilo krupne posljedice i na samosvijest i na ukupnu poziciju srpskog naroda. S druge strane, postoji snažna tendencija da se izolirani ili konstruirani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obvezujući narativi u kojima je srpska strana bezuvjetno negativno markirana.

Obnova povjerenja među susjednim narodima može počivati jedino na spremnosti da se uvaže vjerodostojne historijske činjenice i različite interesne perspektive s kojih se činjenice tumače. Ovo podrazumijeva i naš potpuniji uvid u stradalnička iskustva drugih u okruženju, ali pristup zasnovan na pouzdanim podatcima, prema nametnutim proizvodima brutalne ratne i poratne propagande.

8. Strateško polazište srpske kulturne politike treba biti zasnovano na uvjerenju da je, prije svih širih integracija, prvi i nezaobilazni korak jačanje kohezije unutar srpskoga kulturnog prostora. To je uvjet za slobodnu razmjenu kulturnih dobara s drugim, susjednim i udaljenim narodima, na osnovama uzajamnog poštovanja i realnih obostranih kulturnih interesa i reciprociteta. Jedino tako se može spriječiti opasnost zapadanja u položaj kulturne kolonije i identitetsko uklanjanje jednog historijskog naroda, čija iskustva izdašnog otvaranja prema drugima upućuju na potrebu zauzimanja drukčijeg, trijeznog pristupa u ovoj oblasti.

9. Razvijanje historijske svesti i kulture pamćenja, naročito o razmjerama genocida nad srpskim narodom, kontinuirana prezentacija ove teme u muzeologiji, umjetnostima i publicistici, treba biti primjer zajedničkog odgovornog odnosa prema prošlosti. Uvjereni smo da su povijesna previranja i njihovi tragični ishodi sredinom i krajem dvadesetog stoljeća utjecali na raširenu pojavu dezorijentacije, malodušnosti i gubitka elementarnog narodnog samopoštovanja.

10. Zalažemo se da Vlade Republike Srbije i Republike srpske zasnuju stalnu institucionalnu formu za planiranje, koordinaciju i pospješivanje svih produktivnih oblika međusobnog povezivanja unutar srpskoga kulturnog prostora, sastavljeno od predstavnika ključnih ustanova kulture u Srbiji i Srpskoj, Srpske pravoslavne crkve, kao i vodećih srpskih kulturnih organizacija u regiji i dijaspori.

11. Jedino narod utemeljene historijske i kulturne samosvijesti može doprinijeti kvaliteti šire kulturne komunikacije. Srpska kultura je pokazivala i dalje pokazuje primjernu otvorenost za druge, ne zanemarujući ni svijest o potrebi zaštite bazičnih interesa u oblasti kulturnog identiteta, i zbog nacionalnog opstanka i zbog daljnjeg razvitka. Deklarirana suglasnost u našim iznesenim kulturnim opredjeljenjima važna je pretpostavka za djelotvoran odgovor pred izazovima procesa akulturacije, tj. asimilacije kao i negiranja srpske kulturne tradicije, te osnova za očuvanje srpske kulture.

12. Naslijeđe koje treba odgovorno baštiniti od predaka čini nezamjenjiv oslonac za sigurniji hod generacija samosvjesnih potomaka koji sudjeluju u kontinuitetu koji nazivamo poviješću, predanjem i kulturom. Jedino narod s izgrađenom kulturnom samosviješću može biti aktivni član globalne, europske i svjetske zajednice, kao njezin dragocjeni činitelj od kojeg se ne očekuje samo da oponaša izvjesne kulturne obrasce nego da ih i stvara.

U Srijemskim Karlovcima, 4. ožujka 2019. godine”

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10157619047157871″ bottom=”30″]