SLAVEN LETICA: Slučaj Janice Kostelić – zašto je primitivna mržnja u Hrvatskoj danas strašna ljudska bolest

Napad na Janicu Kostelić morao bi biti TOČKA PREOKRETA u odnosu hrvatskog građanskog društva prema navijačima-nasilnicima kako već sutra netko sličan njoj ne bi izgubio život zbog iracionalne mržnje razularene, anonimne gomile – napisao je na Facebooku Slaven Letica, naš ugledni sociolog, kolumnist, publicist, političar i sveučilišni profesor.

Prenosimo objavu Slavena Letice u cijelosti:

Slučaj Janice Kostelić ili Zašto je neuka, nerazumna i primitivna mržnja u Hrvatskoj danas doista strašna ljudska i društvena tragedija, pošast, bolest

Kao rođeni Dalmatinac, kao navijač Hajduka, kao domoljub i kao zaljubljenik u sport, naprosto sam zgrožen, užasnut, ogorčen, ali i duboko postiđen ponašanjem horde od 50-tak primitivaca i nasilnika koji sebe smatraju „torcidašima“, dakle navijačima Hajduka.

Oni su, napojeni psihologijom i zavedeni prividom o anonimnosti gomile na najstrašniji i najprizemniji način izvrijeđali najbolju hrvatsku sportašicu svih vremena, sadašnju državnu tajnicu za sport, Janicu Kostelić.

Janica Kostelić cijeli je život posvetila sportu, skijanju, a svojim je veličanstvenim skijaškim darom i umijećem postala ikonom ne samo hrvatskog, nego i svjetskog sporta, utjelovljenjem uzvišenih sportskih i ljudskih vrijednosti koje krase rijetke olimpijske i svjetske pobjednike.

Pitanjem kako je uopće moguće da se takva Janica Kostelić u poremećenom umu i osjećajima mladih Bračana u nekom trenutku od obožavanog sportskog idola pretvorila u inkarnaciju zla trebali bi se pozabaviti najbolji hrvatski psiholozi, sociolozi i socijalni psihijatri.

Bez ikakve pretenzije da vama, mojim facebook prijateljicama i prijateljima, nudim veleumna objašnjenja za ono što je normalnom čovjeku neshvatljivo i neobjašnjivo, želim još jednom podsjetiti kako se barem dio objašnjenja za iracionalne, po život ljudi opasne (na mirnom Braću prije par dana s leđa je napadnut i šakom udaren Zdravko Mamić) GORLJIVE MRŽNJE nalazi u ovim knjigama:

Prva knjiga: „Moralna plemena: Emocije, razum i jaz između nas i njih“; knjigu je napisao Joshua Greene. Ključna je teza tog autora da su naši, ljudski mozgovi dizajnirani za život ljudske horde i za plemenski život! Onog časa kad se počnemo smatramo pripadnicima naše društvene i moralne skupine-plemena (mi, u konkretnom slučaju „mi Torcidaši“ – op. S.L.), pripremamo se za borbu protiv svih drugih (oni) koji ne dijele naša vjerska i svjetovna uvjerenja, interese, političke pozicije. U suvremenim društvima crte interesnih i moralnih podjela i ratova postale su vjerske i svjetonazorske: pobačaj, globalno zatopljenje, homoseksualizam, socijalna politika, eutanazija, svetost, zločin, navijačka pripadnost, spolni odgoj, brak itd.

Druga knjiga: Jonathan Haidt pisac je knjige „Pravednički um: Zašto politika i religija dijele dobre ljude“. Njegova je ključna teza ova: “Mi (ljudska bića) smo rezultat višerazinske selekcije koja nas je pretvorila u homo duplekse: istodobno smo i sebični i grupni.” Sebičnost povezana s grupnošću (pripadnosti nekoj skupini) stvara nam uvjerenje da smo upravo MI, moralni i domoljubni pravednici, najveće žrtve procesa javnog sramoćenja.

Razvoj interneta i njegovih bezbrojnih izražajnih formi omogućio je stalnu verbalnu borbu „moralnih plemena“ i „pravedničkih umova“.

Treća i za javno iskazanu gorljivu mržnju prema Janici Kostelić možda najkorisnija je knjiga Roberta Jeffreyja Sternberga „Psihologija mržnje“.

Robert Jeffrey Sternberg je jedan od najvećih američkih i svjetskih psihologa i psihometričara, ali i jedan od rijetkih znanstvenika koji se ozbiljno bavi fenomenima ljubavi i mržnje. Trenutačno radi na Državnom sveučilištu Oklahoma, a bio je profesor na poznatim sveučilištima Tufts i Yale i predsjednik Američkoga psihologijskog društva.
Široko je područje njegovih istraživačkih i teorijskih interesa: ljudska inteligencija, stilovi mišljenja, spoznajna fleksibilnost, nadarenost te ljubav i – mržnja.
Životna priča Roberta Sternberga tragična je saga, sa sretnim krajem, o borbi dobra i zla u ljudskoj prirodi i o ulozi slučaja u ljudskom životu i povijesti. U najkraćim crtama ta priča bi se mogla ovako ispričati.

U kolovozu 1938. godine jedna je mlada sedamnaestogodišnja djevojka pokušavala vlakom prijeći austrijsku granicu. Bila je primjetno uzbuđena i uplašena te je na upit graničara (vojnika) kamo ide, nesigurno odgovorila da ide na godišnji odmor u Nizozemsku. Njezina nesigurnost drugom se graničaru činila sumnjivom pa je zaključio da bi djevojka mogla biti Židovka koja želi pobjeći iz Austrije. Međutim, onaj prvi vojnik, koji je povjerovao djevojci, otklonio je svaku dvojbu rekavši: „Zar ne vidiš da ima plave oči; ne može biti Židovka.“ Djevojka s plavom bojom očiju koje su je spasile od sigurne i strašne smrti, otputovala je nakon toga u SAD i 1944. godina se udala za Amerikanca. Bila je to majka teoretičara ljubavi i mržnje Roberta Sternberga! Želeći pobjeći od sjećanja na ZLO (nacističko) koje je donijelo tragediju njegovoj obitelji i narodu (svi članovi njegove obitelji, osim majke i djeda po majci, stradali su u holokaustu), profesor Sternberg je karijeru posvetio istraživanju fenomenologije i psihologiji DOBRA: bavio se istraživanjima pozitivnoga u ljudskoj prirodi i čovječanstvu; istraživanjima razuma, obrazovanja, ljubavi i stvaralaštva.

Veliki preokret u njegovim profesionalnim interesima dogodio se kad je pročitao knjigu Philipa Gourevitcha o genocidu u Ruandi Želimo vas obavijestiti da ćemo mi i naše obitelji sutra biti ubijeni (We Wish to Inform You that Tomorrow We Will Be Killed with Our Families).

Nakon čitanja knjige i kao pažljivi promatrač zločina u Bosni i Hercegovini (u nizu rasprava spominje Radovana Karadžića: njegovo visoko, liječničko i psihijatrijsko obrazovanje koje mu nije bilo prepreka, već poticaj i temelj predrasuda i mržnje prema DRUGIMA – Bošnjacima, Albancima i Hrvatima), Sternberg je sebi postavio retoričko pitanje: Kako je moguće da se u stoljeću najvećeg napretka ljudskog obrazovanja i razuma – mnoga istraživanja potvrđuju da IQ raste u svim dijelovima svijeta, približno 9% po generaciji – događaju ti i takvi zločini. A statistika je pokazivala da je u 36.525 dana XX. stoljeća ubijeno između 100 i 160 milijuna civila, prosječno preko 3.000 ljudi dnevno!

Svoju teoriju mržnje prvi je put objavio u časopisu The Review of General Psychology pod naslovom „Dvojna teorija mržnje: razvoj i primjena na terorizam, masakre i genocid“ („A Duplex Theory of Hate: Development and Application to Terrorism, Massacres, and Genocide“). Njegova je ključna teza da ljudi nisu jedini primati koji mrze (a nisu ni jedini koji vole), ali da postoje dvije bitne razlike između mržnje životinja i mržnje ljudi.

Prvo: Iako životinje (istraživanja su rađena na čimpanzama) imaju osjećaje srodne ljudskima (bijes, ljubav, privlačnost, privrženost), njihovi se osjećaji temelje na nagonima, dok se ljudski osjećaji temelje na nagonima i razumu (spoznaji).

Drugo: Ljudska mržnja (i ljubav) stvara se i održava pričama: da bismo mi, ljudi, mogli mrziti, moramo imati negativnu – zlu, zlokobnu ili apokaliptičnu – priču koju možemo ispričati sebi samima i drugima – kao poticaj i temelj za njihovu ili kao alibi za našu osobnu mržnju.

Svjestan činjenice da “mržnja nije samo jedan osjećaj” i da postoje različiti oblici (mržnja prema bivšem partneru, mržnja prema kolegi, obiteljske i susjedske mržnje, etničke – religijske – rasne i druge mržnje), pojavni oblici i intenziteti mržnje (od govora mržnje, verbalnog nasilja i ubojstva do genocida), Robert Sternberg ipak je pokušao osmisliti “opću teoriju mržnje”; teoriju koja bi vrijedila za sve oblike, pojavne oblike i manifestacije mržnje. Svoju je teoriju zatim nekoliko godina provjeravao u suradnji sa suradnicom Karin Weis služeći se metodama povijesne analize i analize slučaja, “igranja uloga” i stvaranja eksperimentalnih situacija koje generiraju mržnju.

Sternbergova opća teorija mržnje neka je vrsta ukletog trokuta.

Prva stranica trokuta sastavljena je od osjećaja, nagona i strasti koji tvore “vruću mržnju”. Strasna ili “vruća mržnja” javlja se kao posljedica osjećaja pojedinačne ili kolektivne poniženosti, ugroženosti, straha, nemoći, zavisti ili bijesa, a rezultat je nagonske reakcije čovjeka ili ljudske vrste na strah općenito i strah od smrti posebice. Kad god se sretne sa situacijom koja ga ugrožava, čovjek i ljudska skupina reagiraju na jedan od dva načina: boriti se ili bježati.

Drugu stranicu trokuta mržnje Sternberg naziva “negacija prisnosti” (negation of intimacy) ili “hladnom mržnjom”. Nakon inicijalne nagonske reakcije na opasnost – po logici “boriti se ili bježati” – čovjek ili društvena skupina naprosto pokušavaju razumjeti, osmisliti (verbalizirati) razloge za mržnju i načine reakcije na nju.

Treća stranica trokuta mržnje je “prepuštanje mržnji” (commitment to hate) koje se svodi na trajno obezvrjeđenje onoga ili onih koje mrzimo. Da bismo prihvatili mržnju kao trajni osjećaj, sebe moramo uvjeriti da je onaj kojega mrzimo ili da su oni koje mrzimo, trajna prijetnja i da je naša mržnja prema njima opravdana, smislena i pravedna. Taj DRUGI mora se u našoj svijesti i podsvijesti pojaviti kao opasan i manje vrijedan: zao, pokvaren, prljav, podao, opasan, nečovječan, lažljiv.

Da bi skicirani trokut mržnje mogao funkcionirati na duži rok, u njegovo se središte mora smjestiti “priča za mržnju” ili “velika naracija” koja mržnji (osobnoj ili skupnoj) pruža alibi i jamči opstojnost i trajnost.

Uzajamne mržnje hrvatskih nogometnih navijačkih plemena odavno su pretvorene u „velike naracije“, a zbog jedne od njih stradala je – ni kriva ni dužna – veličanstvena sportašica i pobjednica Janica Kostelić.

Napad na nju morao bi biti TOČKA PREOKRETA u odnosu hrvatskog građanskog društva prema navijačima-nasilnicima kako već sutra netko sličan njoj ne bi izgubio život zbog iracionalne mržnje razularene, anonimne gomile.