SIROMAŠTVO KAO SRAM: Djeca “bogatuna” izbjegavaju one koji nemaju za brendiranu odjeću – do kada?
Siromaštvo djece u Hrvatskoj velik je problem, a oni sami izlaz vide u obrazovanju, zapošljavanju i odlasku u inozemstvo.
Pokazali su to rezultati opsežnog istraživanja s preporukama stručnjaka za dugoročno poboljšanje stanja. Sustavi socijalne skrbi i obrazovanja, upozoravaju, još su prepuni prepreka, a njihovo uklanjanje morao bi biti prioritet države, kao i lokalnih zajednica, javlja Media servis.
Sve veće socijalne razlike u Hrvatskoj primjetne su na svakom koraku, tako i u školama. Djeca i mladi slabijeg imovinskog stanja u obrazovanju vide jednu od prvih prilika za bolji život. S utegom siromaštva nerijetko su najizravnije suočeni u društvu vršnjaka.
Pokazuje istraživanje tima stručnjaka za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta koje je obuhvatilo 70-ak srednjoškolaca, roditelja i stručnjaka od kraja 2014. do početka ove godine.Docentica Olja Družić Ljubotina.
‘‘Veliki problem je taj osjećaj stigmatizacije, osjećaj srama. Svjedoče o tome da ih vršnjaci boljeg materijalnog statusa izbjegavaju, izoliraju, ne nose brendiranu odjeću, nemaju mobitele, dobra računala itd. I mladi vide tri izlaza iz začaranog kruga siromaštva. Jedan je ulaganje u obrazovanje upisom fakulteta, drugi je što prije se zaposliti nakon strukovne škole i dobiti kruh u ruke. I treće, mnogi su govorili da bi otišli u inozemstvo‘‘.
Podaci stižu nakon sličnog istraživanja istog tima napravljenog za UNICEF, koje je svojedobno skrenulo pažnju da 60 tisuća osnovnoškolaca nema novca za školski obrok. Socijalni jaz spušta se do vrtića, gdje je prednost upisa djece s oba zaposlena roditelja nepovoljna za onu drugu.
‘‘Najčešće ljudi koji su siromašni ne rade. Često puta su lošeg obrazovnog statusa i nisu u mogućnosti svojoj djeci ponuditi neke sadržaje koje bi ona mogla dobiti u vrtićima. Tu zapravo imate dvostruko kaskanje te djece. Od malena su u zatvorenoj obiteljskoj sredini sve do početka škole. I onda imate dvije različite startne pozicije djece lošeg i djece boljeg materijalnog statusa. Ovi već dolaze s manjkom informacija, često nisu toliko socijalizirani, nemaju ta saznanja koja imaju ova druga djeca‘‘.
Bilo kakav pomak, govori Družić Ljubotina, nemoguće je očekivati bez jasne nacionalne i lokalne politike jednakih šansi, osiguranja dobrobiti siromašne djece, te šireg suzbijanja siromaštva općenito umjesto puke socijalne pomoći. Da ulaganja u djecu nisu socijalna davanja, već dugoročna socijalna investicija, mladi obuhvaćeni istraživanjem znaju iz vlastitog iskustva.
Stručnjaci apeliraju na bolji strateški i zakonski okvir koji bi trebao biti imperativ suzbijanja siromaštva djece, nadajući se da istraživanje neće, kao mnogo puta dosad, završiti u ladici politike.