ROMANO BOLKOVIĆ: Zašto se bavite Titom – tu smo opet partizani i ustaše, crveni i crni

Naš poznati novinar, kolumnist, urednik Romano Bolković objavio je na Facebooku zanimljivu analizu iz svog kuta o tome zašto se o “ratu” s Titom i onim što ide uz njega, oko njega, ispred i iza njega, Hrvatska bavi godinama, godinama….

Objavu Romana Bolkovića donosimo u cijelosti:

ZAŠTO SE BAVITE TITOM?

I tu smo opet: partizani i ustaše.

Crveni i crni.

Opet se Hrvati naganjaju po šumama i gorama, umjesto da se bave stvarnim problemima.

Za vatrometa nitko ne gleda zvijezde i ova ustaškopartizanska pirotehnika savršeno prikriva hrvatsku zbilju: posvemašnju našu propast.
Ali nije to ništa novo.
Dapače.
No upravo u tome i jest problem: nepogrešivo, uvijek iznova, ova idiotska podvala upali.

Prije deset godina napisao sam kratku rečenicu:

Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku stvarnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razrješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu.

Bilo je to 14. svibnja 2007. godine.

Ali, ne, ova opsjena ne traje tek desetljeće!

Naravno da kao čovjek televizije sve snimke svih svojih emisija čuvam od one prve, iz prosinca 1991. godine, ali, kudikamo mi je lakše niz vrijeme kliznuti po pitanjima svojih emisija, koja također sva čuvama pohranjena u memoriji moga kompjutera. I, u desetak je minuta moguće vratiti se u famozne devedesete, dakle na sam početak obnove hrvatske državnosti.

Vratimo se dakle ne deset, nego dvadeset godina unazad:

Tihomil Rađa bio je gost moje emisije “2U9”; 1997. je:

“Hrvatsko se političko klatno tragično i slijepo klati između crvenih i crnih, između partizana i ustaša. Četrdesetih je ostao dojam da je moguća i neka treća Hrvatska, makar kroz Mačekovo povlačenje i odustajanje i od jednih i od drugih. Je li taj dojam ispravan, ili je ta treća Hrvatska bila nemoguća jednako onda kao i danas?”, glasilo je moje pitanje.

Godinu dana kasnije, recimo – birat ću tek po primjer, dva iz svake sljedeće godine – gost je Srećko Juradana; 1998. godina:

“U našoj se zemlji često evocira antagonizam crvenih i crnih kao osnovna politička dinamika našega društva. Evo, sada i kroz prijedlog zakona o lustraciji. Mislite li da mi uopće možemo iz ovog naciboljševičkog smeća? Ovdje se svi guraju na centru, utakmica se gotovo više i ne igra jer svi pimplaju oko centra, no tog centra, tog građanskog centra, u smislu istinskog građanina kao djelatnog društvenog subjekta, nigdje. Koja bi to bila moguća treća Hrvatska, europska, civilna, zakonska i moralna Hrvatska, kojoj i vi stremite?”

Zatim, Vlado Gotovac, 1999. godine:

“Iz HDZ-a se čuju glasovi koji govore da za Hrvatsku nije dobra ni bipolarizacija ni dvostranačje. Što vi o tome mislite? Što milite o polarizaciji hrvatske politike, ali i antagonizaciji hrvatskoga društva u oprekama crveni-crni, partizani-ustaše, europejci-hercegovci…?”

ili

Vesna Pusić, iste te 1999. godine:

“Mislite li da je slučaj stalno generiranje sukoba crvenih i crnih? Postoji li ikakva šansa da Hrvatska ustanovi ma i najmanje građansko političko uporište koje bi izmaklo toj prokletoj dijalektici tih najgorih nakaza dvadesetog stoljeća?”

Godinu potom, u gostima je Milan Bandić, 2000.-ta je:

“Gospodin Arlović je govorio o antagoniziranju bloka rada i bloka kapitala; nadbiskup je upozorio na odnos prijatelj-neprijatelj, kao temeljni društveni i politički odnos. Što mislite o sve češćem antagoniziranju crvenih i crnih, bivših komunista i avangarde nacionalnog pokreta, koje se želi nametnuti umjesto istinskih tenzija našega društva?”

Onda Miroslav Tuđman, 2001. godine:

“Tko stalno iznova kao temeljni društveni konflikt potencira sukob crvenih i crnih, ustaša i partizana – desnica, ne bi li destabilizirala sadašnju vlast, ili pak onaj dio hrvatske ljevice koji u sadašnjim zbivanjima vidi tek finale povijesnog obračuna začetog u drugom svjetskom ratu? Također, što je vama značila ideja svehrvatske pomirbe?”

Pa Ivo Banac, 2002. godine:

“Primjerice, u Hrvatskoj je povijest stala jer se stalno iznova društveni sukobi pokušavaju prezentirati kao jedan, paradigmatski društveni sukob, onaj uskogrudnih nacionalista i anacionalnih građana, što je prva laž, da bi se potom taj sukob promovirao u odlučnu borbu antifašista protiv snaga poraženih 1945.godine, dakle u sukob crvenih i crnih. U Hrvatskoj se, lakonski, voli kazati: prepustimo te dvojbe povjesničarima, što je idiotarija, jer, ma i kao ideološka fantazija, ovaj je falsifikat konstitutivan po suvremenu hrvatsku društvenu stvarnosti.”

Ili

Dražen Budiša, 2002. godine:

“Može li Hrvatska ikako izbjeći taj prokleti crveno-crni rulet, i početi živjeti normalnim građanskim životom, životom zemlje o kojoj se u svijetu čuje taman koliko u Hrvatskoj o Danskoj, od svjetskog nogometnog prvenstva do prvenstva? Možemo li mi svoju povijest pokrenuti ma i za milimetar od fatalne 1945.?”

Predsjednik Mesić dobio je slično pitanja, 2003. godine:

“Je li dobro za Hrvatsku ovo potenciranje bipolarnosti hrvatskog političkog polja, forsiranje velike ideološke podijeljenosti toga polja na sukobljene strane crvenih i crnih? Konačno, zar to nije i falsificiranje istine o hrvatskoj političkoj situaciji?”

Dogodine, Igor Zidić, dakle 2004. godine:

“Otkud, uopće, danas “slučaj Mile Budak”. Nije li cijeli ovaj slučaj sasvim kontraproduktivan, ne samo iz perspektive naše ambicije da doskora budemo dio uljuđenog zapadnog svijeta Europske unije, već ponajprije iz perspektive svih onih koji s totalitarizmima XX. stoljeća ne žele imati nikakve veze, ni s crnima ni s crvenima? Kontraproduktivnost se naime sastoji u tome da se problematiziranje odgovornosti “crvenih” ne može izvesti s pozicije revizije odgovornosti “crnih”. Uostalom, život u suvremenoj liberalnoj konstitucionalnoj demokraciji omogućuje i sasvim solidnu treću poziciju, zar ne?”

I tu ću stati.

Mogao bih godinu po godinu i dalje, ali, stati ću upravo na ovom mjestu jer ono tumači razlog ove opsjene:

U Hrvatskoj se od obnove njene državnosti pokušava nametnuti ideja o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša. O tome sam u „Obzoru“ nedavno napisao sljedeće: „U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.“

Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli bipolarno a stranačka scena bipartijno? I, je li možda ovakva optika simplifikacija: ima ih koji svođenje stranačke scene na sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući da je bipolarnost svojstvena liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo da i nema osim kao medijske doskočice.

Ponajprije, raspravimo uvodnu opasku o jednom temeljnom konfliktu koji sažimlje sve društvene suprotnosti. Takav je nazor recidiv vremena u kojem se sva društvena dinamika izvodila iz sukoba klasa, i rekvizitarij je nadživljenih teorija: takvo fundamentalno proturječje naprosto ne postoji. Kao što je odavno opomenuo Boris Buden: „Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora.“

Pa ipak, iako znamo da takva apriorna demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko za ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. Sve te kategorije – ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.

Kad se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj. Time HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje nazadujući, degenerira.

Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije.

Ta podjela, kao laž za koju znamo, pa ipak se vladamo kao da je nismo svjesni, ideološka je laž koja je u temelju načina vladanja Hrvatskom.

Dok u deep state vlada uvijek jedna te ista interesna struktura – recimo ona zainteresirana da se ne bavite Agrokorom – na površini se pričinja kao da se odvija vječni hrvatski sukob anagonista zapelih u Drugom svjetskom ratu. Ovim prvima treba ovo drugo.

Da se ne počnete baviti njima.

Eto, zato se bavite Titom.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10154994234682600&set=a.35907252599.46023.748347599&type=3&theater” bottom=”30″]