PROSTITUCIJA: Tajlanđanke dragovoljno u ropstvu njemačkih bordela

Njihova priča je gotovo uvijek ista: nadaju se tek pristojnom životu, možda malenoj kućici u Tajlandu i dovoljno novca da bi nahranile obitelj. Za školu se nema novca, mnoge su prije toga još kao curice radile „normalne” poslove na polju ili u tvornici. Ali zarada je bila sićušna, često je i obitelj odlučila da ona ode „na ulicu”.

Mnoge od njih su počele u javnim kućama ili ulicama Bangkoka, Pataje ili drugih turističkih odredišta Tajlanda. Mušterije su bili i „bogati” strani turisti i nema ih malo koji žele u te zemlje gdje „novac leži na cesti”. Tu ih ima dovoljno koji im „pomažu” u tom odlasku: „Mnoge znaju da će tamo gdje odlaze raditi kao prostitutke. Spremne su u Njemačkoj prodavati svoje tijelo za novac. Ali ne žele prihvatiti izrabljivanje. Jer tim ženama je jasno da mjesecima moraju otplaćivati dug ‘posredniku’ i makrou, ali su prije toga mislile kako će i usprkos tome moći nešto uštedjeti. Ali plaćanje tih dugova nikad ne prestaje”, kaže za dw.com Ursa Lerdsrisuntad iz tajlandske humanitarne udruge Foundation for Women.

Realnost je uvijek potpuno drugačija od svih nadanja i snova: nađu se u stranoj zemlji, ne znaju jezik, nemaju nikakvih kvalifikacija. O tome i njemačka policija može napisati knjige i knjige: sposobne su komunicirati samo s počiniteljima s kojima „često dijele isto etničko, kulturno ili nacionalno podrijetlo, što potiče stvaranje odnosa ovisnosti”, piše u izvješću Njemačkog saveznoga kriminalističkog ureda BKA. Jer policija to vidi uvijek iznova u svojim racijama: nedavno u Siegenu je tako privedeno više od 100 osoba nakon što je tamo iz Tajlanda „stigla svježa roba”. Prvo moraju „vježbati” u tamošnjim javnim kućama, a kasnije ih se pošalje – odnosno prodaje u bordele diljem Njemačke. Uhićen je i bračni par, on je Nijemac, a supruga mu je Tajlanđanka, koji se smatraju organizatorima dolaska nekoliko stotina prostitutki oba spola iz Tajlanda u Njemačku.

Koliko ih je ukupno, teško je reći: Ministarstvo zdravstva Tajlanda je 2015. baratalo s brojkom od „preko 120 tisuća” prostitutki u toj zemlji, makar Liz Hilton iz humanitarne organizacije Empowerment Foundation tvrdi kako ih je samo u Tajlandu barem 300.000. „U prosjeku imaju dvadesetak godina, makar ima prostitutki koje rade i sa preko šezdeset”, kaže Hilton. Veoma često su samohrane majke, u pravilu također moraju skrbiti i za svoje roditelje. Koliko ih je otišlo u inozemstvo je i tajlandskim službama nepoznato.

U Njemačkoj je prostitucija “siva zona” u kojoj se prije svega kriminalci odlično snalaze. Ali žene iz Tajlanda niti ne slute, što ih tu čeka.

Lakše je uz „pomoć” kriminalaca

Ali, nije svaka strana prostitutka odmah i žrtva trgovca ljudima, upozorava Livia Valensise iz berlinske udruge Ban Ying za pomoć takvim žrtvama. Ima i žena – ili homoseksualnih muškaraca koji su u Njemačku došli svojom voljom kako bi se tu prostituirali. No to je, za razliku od na primjer prostitutki iz Rumunjske ili Bugarske u Njemačkoj koje praktično ne trebaju nikakve dokumente, povezano s dobivanjem barem nekakve vize – i tu onda „pomažu” organizacije kriminalaca.

Prostitutke već u Tajlandu moraju platiti za tu „uslugu prijevoza” i „sigurnog posla” u Njemačkoj: zato dobivaju turističku ili vizu na temelju tvrdnji da će u Njemačkoj biti tek Au Pair u nekoj njemačkoj obitelji. U pravilu, podaci su izmišljeni ili je riječ o falsifikatu, ali i s tim uspijevaju doći u Njemačku – „ako je falsifikat bio dobar”, kako nam kaže jedna bivša suradnica odjela za vize jednog njemačkog veleposlanstva. Često ih se „uhvati” u detalju, ali niti to ne mora biti kraj: onda „posrednici” traže vizu u nekoj drugoj zemlji zone Schengena, makar je konačni cilj te prostitutke Njemačka.

Malo koja sluti da će tu postati „roba” koja se kupuje i prodaje drugim makroima i bordelima, u pravilu u sjenci drugog kriminala, prije svega narkotika. Naravno – sve dok prostitutka donosi novac, inače je za njih beskorisna. Izlaza – praktično nema: čak i ako budu uhićene, od policije teško mogu očekivati pomoć.

„Roba” postaje tek „slučaj”

Na policijskoj postaji čak njih 28 posto službenicima priznaje kako je prostitucija razlog boravka u Njemačkoj, makar u istom nalazu BKA piše kako „iz iskustva, te žrtve nisu rijetko bile svjesne stvarnih okolnosti i načina i opsega prostitucije na koje će biti prisiljene, a prevarene su bile i glede očekivanih prihoda.” Humanitarne djelatnice doduše tvrde kako ih je mnogo više znalo u što se upuštaju, ali razlog što to priznaju policiji je i nada da bi im ona mogla pomoći kako bi ipak ostali u Njemačkoj.

Teoretski, postoji propis koji bi im mogao odgoditi progon: „2011. je usvojena smjernica Europske unije za borbu protiv trgovaca ljudima i tamo je određeno kako se pogođenima mora ostaviti rok u kojem bi donijeli zrelu odluku, hoće li dati sudsko svjedočanstvo u tom slučaju ili ne”, kaže za dw.com Livia Valensise. Policija i odvjetništvo je također načelno obavezno obavijestiti takve humanitarne udruge ako postoji sumnja na trgovinu ljudima ili prisilnu prostituciju, no stvarnost izgleda drugačije, žali se ova aktivistica.

Ne posve različito dok su bili tek „roba” kriminalcima, u policijskoj postaji se pretvaraju u „slučaj” koji se i voljom politike treba što prije riješiti – progonom iz Njemačke. Zapravo, čak niti državno odvjetništvo nije uvijek niti zainteresirano krenuti protiv „velikih igrača”, niti misli da bi svjedočanstvo obične prostitutke moglo nešto pomoći u tužbi: „Ako državno odvjetništvo ne nastavi istragu nekog slučaja i ako se ta žena više ne treba kao svjedok, onda propada i mogućnost odgode progona”, kaže Valensise. A povrh toga, veliko je pitanje da li je tim ženama u pritvoru uopće netko rekao o toj smjernici Europske unije, ako nije kontaktirana njezina ili neka druga organizacija za ljudska prava. Za svog odvjetnika te nesretnice u pravilu nemaju novca.

Sve u svemu, čak i ako ih je policija izvukla iz ruku kriminalaca, njihove šanse da ostanu u Njemačkoj su praktično nikakve. Jednog dana budu strpane u avion i u Tajlandu se i organizacija Empowerment Foundation onda pokušava brinuti za njih: „(Protjerane) žene s kojima razgovaramo su često bijesne. Činjenica da se tamo prave kao da će im pomoći čitavu stvar čini samo još gorom”, kaže nam Liz Hilton. „Jer kad ih se strpa u pritvor i nakon toga ih se protjera, to se ne može baš shvatiti kao nekakva pomoć.”