POLITIKA: Milivoj Pašiček – Zastupnici petkom za doma spremni!
Piše: Milivoj Pašiček
Repetitio est mater studiorum, ili po naški ponavljanje je majka učenja, mudrost je koju su naši saborski zastupnici sjajno naučili bez obzira što mnogima latinski u glavama nije udomaćen. Riječ je ovaj put o znatnoj većini od 151 koliko ih bi trebalo grijati saborske klupe.
Jer, ponavljaju, pa su i naučili da na posao dolaze uglavnom srijedom u 9,30, a odlaze petkom što je moguće prije, onako na brzaka, poslije glasanja. Može se reći s pravom – petkom za doma spremni.
Cirkus koji gledamo redovito ponavlja se iz tjedna u tjedan i nema nikakvog pomaka. Može na dnevnom redu biti bilo koja važna tema, kao dopuna Zakona o pranju novca i financiranju terorizma, ali vladajuća glasačka mašina se ne pojavljuje. A zašto i bi kada unaprijed znaju za što smiju glasati. Zato se pojavljuju tek nešto prije podne, i jao onome koji se usudi iz oporbe tada biti za govornicom, jer od silne buke jadnika se i ne čuje što hoće i zašto je baš sada uzeo riječ. Gospoda dizači ruku su nervozni, žuri im se, imaju svoje vikend planove, žele zbrisati što prije. I onda točno u podne započinje saborski obračun.
Slično kao u onom čuvenim američkom vesternu „Točno u podne“ iz 1952. godine redatelja Freda Zinnemanna, s Garyjem Cooperom u glavnoj ulozi. Radnja govori o šerifu grada na Divljem zapadu, koji se potpuno sam mora suprotstaviti bandi ubojica. Ovdje se pak u ulozi šerifa umjesto Garyja Coopera pojavljuje Gordan Jandroković, redovito kada je glasanje. Po nekim scenama koje se događaju u sabornici divlji je zapad ponekad i prisutan, a šerif Jandroković nije sam već se udruženo, nadmoćno za glas, dva ili tri, suprotstavlja „bandi“ iz oporbe.
Naoružan je uvijek istom papagajskom i čuvenom: „Glasujemo o amandmanu koji vlada ne prihvaća“. A onda – zna se! Amandman za amandmanom koji predlaže oporba, pa bio on najbolji na svijetu, pada u tom strastvenom, dresiranom, teledirigiranom, smiješnom stiskanju gumbića po ritualu poslušnika. I koga briga što eto tamo neki iz oporbe izazivaju šerifa i traže javno otvaranje registra pravih vlasnika tvrtki u nas, kako bi narod znao istinu, a ne da se oni skrivaju iza tzv. skrbničkih računa. Koga briga što su HDZ-ovi zastupnici u EU parlamentu glasovali za to, a u hrvatskom su Saboru protiv. Ručice u zraku, oprostite, na gumbiću za automatiku, zna se za što su spremne.
I doista im idu, njima vladajućima, na živce svi ti koji bi petkom tamo oko podne još raspravljali. O čemu? Zašto, kad se zna da im neće proći. A šerif k tome ima i nove pištolje u obliku poslovnika, pa može ustrijeliti koga i kada hoće i oduzeti mu ionako kratko vrijeme za suvisle misli. I tamo negdje oko 12,10 sav sretan najavljuje: „Imamo još samo jednu repliku, pa prelazimo na glasovanje“. Nakon žamora u sabornici – mir. Sreća na licima. Olakšanje. Gumbić će stisnuti još par puta i doslovno nestati. No, prije će šerif još slavodobitno kao da je još nekog svladao u dvoboju, reći onu čuvenu. „S radom nastavljamo u srijedu!“
I tako od srijede do petka, a petkom za doma spremni, što prije – to bolje, za 15, 16, 17, 18 i više tisuća kuna, uz još neke dodatke, svakoga mjeseca. Jer, treba im odmora, nakon što su se 12 dana odmarali u veljači, pa 19 dana za uskršnje blagdane i moraju smoći snage da izdrže do ljeta, pa onda opet na barem 60 dana. I koga briga. Ma, koga briga i što ovo pišem, kad oni mogu što hoće, u zemlji u kojoj i narod poslušnički i podanički saginje glavu. Možda se tek tu i tamo netko pita kako se u ovoj zemlji jada cijepiti protiv gluposti, kad još nitko to cjepivo za Hrvate nije otkrio.