POLITIKA: Milivoj Pašiček – Uzaludni snovi, jer Plenković nije Dalić, a ministri nisu Vatreni

Podijelite članak

Milivoj Pašiček: Slijede li nakon registra izdajica registri berača kestena, splitske rive, „lovaca“ na generala Gotovinu..? 2

Piše: Milivoj Pašiček

Cijela sila riječi je ovih dana izrečena na račun naših političara od onih koji su pronijeli glas o Hrvatskoj diljem kugle zemaljske, jer su sjeli na nogometni krov svijeta i drugim mjestom dohvatili sam vrh.

I naravno, krenule su usporedbe i komparacije, kritike i budalaštine u stilu – kad mogu nogometaši morali bi moći i političari. Što to? Izvući zemlju, koja je po mnogočemu dotakla europsko dno, na krov svijeta? Čime? Zajedništvom kakvo su dokazali nogometaši? Zajedništvom svih građana od kojih neki kopaju po kontejnerima, nemaju posao, rade za male plaće, imaju jadne mirovine, žive na rubu siromaštva ili duboko u siromaštvu i onih koji se i dalje bogate, bahate, koji su nedodirljivi i kad se radi o teškoj korupciji? Je li Andrej Plenković izbornik kao Zlatko Dalić? Ima li u svojoj ekipi igrače poput Vatrenih? I o kakvoj je utakmici i kakvom igralištu na državnoj razini, onoj političkoj, uopće riječ da bi se između nogometaša i političara, ili kvazipolitičara mogla povući bilo kakva usporedba?

Narod ponesen srcem, strašću i uspjehom naših na svjetskoj nogometnoj pozornici, u dobroj vjeri, nadi, opet iz srca i u srcu, ali ne držeći se za srce, na tren povjeruje kako će se nešto promijeniti. Ali, realnost je nažalost okrutna, ona je istina. A istina će reći da Plenković nije Dalić, da je Dalić naše igrače birao isključivo po kvaliteti i da je zato i uspio. A svoje „igrače“ Plenković je birao po sasvim drugim ključevima – najprije iz stranačkog legla, pa uz dogovore, ustupke i trgovinu da bi opstao, iz onog drugog, koalicijskog legla.

I kada bi kvaliteta u tom izboru glavnih „igrača“ i postojala, a nije, premalo je u tom zatvorenom stranačkom leglu kvalitetnih „igrača“. A nije riječ samo o Vladi, već i o Saboru, županijama, gradovima, općinama… Stranački igrači – uhljebi drže one glavne fotelje, ma koliko bili loši, ili se čak ogriješili o zakon, poštenje, moral. Kao da postoji nepisano pravilo – vladati i šefovati, nije važno kako, pa na kraju i umrijeti, ali sa stranačkom – partijskom knjižicom.

Dalić nije gledao partijske knjižice, nije trgovao, nije slušao ničije direktive, bio je svoj, ali i na svome – terenu, igralištu. Uz sve muke s „igračima“, za koje si je Plenković sam kriv, on ima problem i s terenom na kojem igra. Hrvatska je nažalost jedina zemlja u EU gdje na igralištu još igra Drugi svjetski rat, gdje se mlate i igraju ustaše i partizani, gdje se prizivaju aveti zla iz prošlosti, gdje se neprestano dijelimo na ove i one i gdje i danas neki nameću opasne teze o tobožnjem „ratu“ između, kako kažu, djece Oluje i djece komunizma.

Ti trovači stvarnosti i istine valjda liječe svoje frustracije pa ne žele vidjeti kako je problem Hrvatske, ako hoćete i podijeljenost, samo na liniji na kojoj jedni žele poštenu, humanu, moralnu i naprednu zemlju u kojoj svi imaju podjednake šanse za normalan život, gdje se na visokoj razini poštuju različitosti, posebno u pravu na vlastiti mišljenje, i onih koji bi nešto ušićarili u balkanskoj Hrvatskoj u kojoj caruju bahatost, lijenost, samodopadnost, neodgovornost, lažno ili jeftino domoljublje, korupcija, nepotizam… gdje kolone ugojenih uhljeba ne vide one druge s glavama u kontejnerima.

Zlatko Dalić, da se vratim još jednom njemu, naučio je kako uspješne zemlje nemaju problema s dvije riječi i njihovim suprotnostima: rad i nerad, red i nered. Na Dalićevom igralištu vladao je rad i red, a na onom Andreja Plenkovića još uvijek nerad i nered. I zato, primimo se posla i prestanimo s nebulozama o sukobu djece, unuka, praunuka…Oluje i djece, unuka, praunuka… komunizma! Jer iz gliba u kojem na mnogim područjima dodirujemo dno Europe nećemo s nogometom.

Nogometni uspjeh neće nažalost riješiti problem preživljavanja velikog broja žitelja Hrvatske, koji su u siromaštvu ili na rubu siromaštva. Nogomet neće promijeniti funkcioniranje države i njezine visoke politike koja nije sposobna riješiti ono najvažnije – povećati zaposlenost, stvoriti mogućnost za porezna rasterećenja i lakšu otplatu kredita, povećati mininamle plaće i mirovine i još mnogo toga.

 

 

Komentiraj