POLITIKA: Milivoj Pašiček – Neki ministri otišli prizivajući obitelj, a drugi došli iz HDZ-ove obiteljske dinastije
Piše: Milivoj Pašiček
Premijer Plenković definitivno nije bio iskren i nije rekao istinu zašto je posmicao ministre. Umjesto toga, opet je odozgo, s prijestolja, poručio: „Nikad nikome neću dopustiti da meni i mojoj vladi lijepi etikete i epitete koji imaju veze s korupcijom. Možete nas ne voljeti, možete nas mrziti, kao što to neki ovdje čine, ali nikad neću dopustiti da netko meni ili mojoj Vladi lijepi etikete korupcije”.
Kao da nije osjetio smrad korupcije oko sebe, koji je dugo podnosio, sve dok njegove ministre opterećene nizom afera nisu zapravo smijenili novinari i mediji. Plenković govori kako im netko lijepi etikete korupcije. Pa je li moguće da ni danas ne vidi da su mu etikete korupcije lijepili njegovi ministri Kuščević, Tolušić, Žalac, Marić… Je li moguće da je vjerovao sviti oko sebe i vječnom strategu Vladimiru Šeksu koji je slijep na korupciju među HDZ-ovcima, pa je lupetao da „dobar dio medija vodi križarski rat protiv Plenkovića i HDZ-a… U ljubavi i politici nisu važne činjenice, nego dojam i percepcija, a stvorio se dojam da su neki ministri opterećeni aferama“.
Stvorio se dojam? Kao da je narod glup pa ne vidi otimačinu, kao da ne vidi da neki ni čistih gaća na sebi nisu imali, a sada plivaju u milijunima. A kad su u svom križarskom pohodu mediji otkrili niz koruptivnih nedjela i kad su zapravo oni natjerali dvojicu ministara na ostavke, pa od smrada korupcije premijer više ni sam nije mogao disati, onda je sve prozvao rekonstrukcijom vlade. A da bi pak do kraja zamaglio istinu, osim Gorana Marića i Lovre Kuščevića, koji su sami dali ostavke jer su na to natjerani, posmicao je još neke. Jer, eto, on pravi red i dovodi za ministre cijelu HDZ-ovu svitu novih ljudi za koje ni oni najveći u HDZ-u, oni koji su već godinama s jednom rukom na srcu, a s drugom u nečijem džepu, nisu nikada čuli, pa su se o njima morali obavještavati „guglajući“.
Sedmoro novih ministara i dva nova potpredsjednika, od odbora do odbora, pa sve do Sabora u jednom danu. I to „naoružan“ svojim tjelohraniteljima koji su ga pratili po saborskim dvoranama, što nije moguće vidjeti u niti jednom pristojnom parlamentu na svijetu. U Saboru je za red zadužena saborska straža, to bi morao znati, a nakon što ga doprate do Sabora, tjelohranitelji bi ga trebali negdje čekati, a ne ići ukorak s njim.
No, da se vratimo nepoznatim ljudima koji su postali ministri. Neki od njih po receptu koji je Plenković izgovorio a to je da se u stranci moraju posvetiti velikom ulaganju u izgrađivanje nove generacije političara koji razumiju da je HDZ najjači kada je na desnom centru. Je li za recept dovoljno da budeš član HDZ-a kao maloljetnik sa 16 godina i da ti otac bude bivši župan, kao što je to slučaj s novim ministrom Josipom Aladrovćem. Čovjek postaje ministar rada i mirovinskog sustava s 34 godine, a da nema gotovo nikakvo iskustvo i da ne poznaje sustav u koji ulazi, u kojem ima silnoga posla. Postaje to bez ijednog dana prakse u realnom sektoru, onako – HDZ-ovim padobranom. A Plenković o tome reče: “Predstavlja jedno od ovih novih osvježenja, jedne nove generacije mladih političara. On je kao i novi ministar uprave 1985. godište”. Mladi političar. A stručnjak? Također mladi?!
Ili je recept, kako Plenković reče za Marka Pavića, da je angažirani mladi stručnjak, pa ga je maknuo iz fotelje ministra rada i mirovinskog sustava, gdje je u javnosti dobivao samo kritike, da bi naglo postao stručnjak i za mjesto ministra regionalnog razvoja i fondova EU-a. Čovjek je „multi specijalis“ po receptu premijera i HDZ-a i mimo njega nema sposobnog čovjeka u Hrvatskoj koji bi mogao voditi taj resor. I, zašto je maknut kao ministar rada ako je kvalitetan?
Slika Plenkovićevih ministara ogleda se i u onima koji su otišli. Ovi koji su dobili cipelu šute poslušnički kao ribice da ih ne snađe još veće zlo. Jer stranka je partija, a u pariji postoji stega koja tjera na poslušnost, pa si sretan i kad dobiješ cipelom u tur. Ili, kad te natjeraju da sam podneseš ostavku kako ne bi bio teret partiji i pozoveš se na novu smicalicu, tzv. priziv obitelji. Kukaš kao Lovro Kuščević i Goran Marić i kažeš da podnosiš ostavku jer se ne možeš nositi s pritiskom na obitelj.
Kao što reče Marko Vučetić, filozof, sabortski zastupnik koji se pokazao sjajnim govornikom: „Toliko su im živi stanovi, kuće i ostale nekretnine, da ih smatraju članovima obitelji. Dirljiva je ta neraskidiva emocionalna veza između čovjeka i njegovih najmilijih“. Pitaju li se oni što je s onim brojnim obiteljima koje žive u siromaštvu i sve većoj bijedi u zemlji kojom rukovode i koju vode takvi? I čekaju da pravna država konačno krene u borbu protiv korupcije, pa da Sabor ne bude popravni dom za ministre, već da se njima, ako su krivi, pozabave oni koji drže ključeve zatvora.