POLITIKA: Milivoj Pašiček – Elita, lijevi i desni, u Vukovaru na jedan dan slikanja, a što poslije?!

Piše: Milivoj Pašiček

Opet su namirisane kolone političara pognule glave, i opet samo na jedan dan u godini, pohodile Vukovar u koloni sjećanja, obilježavajući 26. godišnjicu najtužnijeg i najtežeg dana u bogatoj povijesti grada na obalama Dunava i Vuke. I opet je to bio izlet na jedan dan svih mogućih likova što ih se našlo pod šarolikom kapom hrvatske politike.

Došli su i lijevi i desni, i oni srednji, netko s nekim obećanjem, a netko samo da bi bio viđen, da bi se znalo da je bio, da bi to dokumentirao i fotografijom. A potom, kao uglavnom i svih tih silnih godina, posebno onih 20 nakon mirne reintegracije, zbogom Vukovare, zbogom grade heroju, jer nije nas očito prevelika briga za ona 364 dana koje živiš sam u onom drugom činu svoje nove tragedije koja traje.

Grad odumire i umire, a to nitko ne želi čuti. Govori se o tome onako usput, nejasno, potiho, u rukavicama. A gospodarska, ekonomska, socijalna i svaka druga vukovarska tragedija alarmantno traje. Zvone zvona na uzbunu, jer ovako, u ljubavi na jedan dan, Vukovar ne može i neće još sto godina zacijeliti svoje rane. Jer, nakon što se 26 godina nije činilo gotovo pa ništa, oni koji vode državu Hrvatsku, bili desni ili lijevi, moraju donijeti neke kapitalne odluke i odgovoriti na vrlo jasno pitanje – hoće li grad heroj Vukovar živjeti, ili u mukama umrijeti. A da je u teškim mukama, na aparatima, svjedoče mnogi podaci koji su zapanjujući.

Prije rata Vukovar je bio izuzetno jako industrijsko središte s više od 44 tisuće stanovnika, od kojih je više od 28 tisuća radilo. Danas tamo živi, prema napuhanoj statistici, kako i gradonačelnik kaže, približno 28 tisuća ljudi, znači manje nego što ih je 1991. bilo zaposleno, iako se vjeruje kako u Vukovaru zapravo živi oko 22 tisuće građana. Radi ih danas tek oko 9200. BDP je u godini pred rat u Vukovaru bio 9300 dolara, a u Hrvatskoj manji – 8155. Danas BDP u Vukovoru iznosi 4488 dolara, a u Hrvatskoj 11.044. Ovo su brojke koje su katastrofične ne samo po pitanju gospodarstva, a na njih je lani upozorio gradonačelnik Penava.

Tome valja dodati kako već odavno grad gubi i onu ljudsku trku, borbu za svakog čovjeka. Vukovar postaje i grad starih ljudi, grad u kojem nedostaje mnogih kadrova. U županiji je, primjerice, ove školske godine upisano čak 1165 učenika manje nego prethodnih godina. U nekim selima, poput Šarengrada, rodi se jedno ili ni jedno dijete godišnje. Otud i stalni osjećaj gorčine i stalni vapaj za pomoć.

Još od 1997., kada je predsjednik Franjo Tuđman naložio svim županijama da obnove neki javni objekt u Vukovaru. Potom su na gospodarskom planu državne tvrtke trebale otvoriti urede u Vukovaru. Ali, Hrvatska i oni koju su je vodili, pogubili su se u svom svijetu, daleko od Vukovara. Čak 20 godina – ništa! Država ima tolike tvrtke u svom vlasništvu, a nije naloženo da se novi razvoj planira u Vukovaru. Zatajila je i naša diplomacija, jer se na europskom planu ništa nije učinilo da velike i razvijene zemlje konkretno pomognu Vukovaru.

Do sada ni jedan premijer, ni jedan predsjednik nije lupio šakom o stol i proveo u djelo plan da Vukovar mora biti mjesto od posebnog ekonomskog i socijalnog interesa za državu i da mu ta država mora dati posebni status. Neke naznake pokušava ostvariti premijer Plenković. Učinjeni su neki pomaci, obnovljeno središte grada, izgrađen trgovački centar s inom, olimpijski bazen, ali onog najvažnijeg da b i se tu ostalo nema – radnih mjesta! A geniji na vlasti mogli su Vukovar pretvoriti u raj za ulagače s bitno nižim porezima i kamatama na ulaganja, ali nisu znali, ili su ga zaboravljali 20 godina po 364 dana. Onaj 365. su se slikali.

Sramota je da oni koji su vladali državom nisu napravili reda ni u svom vlasništvu. Jer država je, na žalost, vlasnik gotovo sve gospodarske i stambene infrastrukture u Vukovaru, pa tako i golemog i devastiranog prostora kombinata Borovo, uz Dunav, zaraslog u grmlje i korov. Ako država ne zna što će s tim, jer da je znala i htjela, već bi nešto učinila, a u Vukovaru i te kako znaju. Znači, dajte već jednom vratite sve to gradu! I zadnji je tren da se svi vi gore na vlasti zapitate zašto Hrvatska sve do kraja 2017. nije za Vukovar učinila ono što je Vukovar 1991. učinio za nju. I nemojte opet ništa ne činiti 364 dana da biste se ponovno slikali u Vukovaru.