POLITIKA: Milivoj Pašiček – Đikić je postao član Američke akademije, a šute oni koji su ga potjerali

Podijelite članak

Milivoj Pašiček: Slijede li nakon registra izdajica registri berača kestena, splitske rive, „lovaca“ na generala Gotovinu..? 2

Piše: Milivoj Pašiček

Rekao je „Zbogom Hrvatska“, otišao, a da se nitko zacrvenio nije, da nikog nije bilo nit sram. A trebalo je biti. Zatvorio je vrata jer je osjetio kako je u Hrvatskoj nepotreban, nepoželjan, šikaniran, oklevetan, obezvrijeđen, a Ivan Đikić je jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu.

Dobitnik je niza priznanja, među kojima se ističu najprestižnija njemačka znanstvena nagrada “Gottfried Wilhelm Leibniz” za 2013, nagrade američkog (AACR) i europskog (EACR) udruženja za rak, Hans Krebs 2010. te William C. Rose 2013. Član je Leopoldine, njemačke akademije znanosti. Jedan je trojice osnivača Frankfurtskog instituta za rak (Frankfurt Cancer Institute; FCI)… Đikić se godinama bavi molekularnom biologijom, a jednim od najznačajnijih otkrića smatra se pronalazak bjelančevina važnih za razvoj tumora i bolesti živčanog sustava.

Valja podsjetiti kako se odnosimo prema hrvatskim umovima koji osvajaju svijet ako kažemo da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u ožujku 2010. odbila primiti Ivana Đikića za dopisnog člana, a bio je tada daleko najcitiraniji hrvatski znanstvenik. I nitko se nije zacrvenio kada je te iste godine kada su ga odbili u HAZU, postao članom njemačke akademije znanosti Leopoldine, najstarije svjetske akademije prirodnih znanosti, a čiji su članovi, između ostalih, bili i Einstein, Darwin, Goethe… Nikom, naravno, nije neugodno niti sada kada je u Hrvatskoj nepoželjni znanstvenik Ivan Đikić izabran za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, jedne od najstarijih i najprestižnijih znanstvenih institucija u SAD-u. Osnovana je 1780. godine, a među njezinim je članovima više od 250 dobitnika Nobelove i Pulitzerove nagrade.

Ove je godine za članstvo bilo nominirano više od 1300 znanstvenika, književnika, umjetnika i zaslužnih javnih osoba, a izabrano je njih 200, od čega i 42 stranca, među kojima i Ivan Đikić. Dobar Amerikancima, ali ne i Hrvatima! Đikić je svoj odlazak iz Hrvatske, podsjetimo, obrazložio u pismu u kojem je tada naveo neargumentirane optužbe koje je na njegov račun uputio rektor Sveučilišta u Splitu Šimun Anđelinović, ali i da ga je na odlazak potaknuo premijer i Plenković, koji ga je, kako je rekao, javno i nekorektno napao u Saboru. Naime, u fokusu javnosti tada je bila afera oko bivšeg ministra obrazovanja, Pave Barišića, kojeg je Đikić bio prijavio Sveučilištu u Augsburgu sumnjajući da je autoplagirao svoju doktorsku disertaciju, odnosno prilikom njene izrade koristio svoja ranija djela adekvatno ih ne citirajući. Premijer Plenković je u Saboru branio svog ministra Barišića, a Đikić je tvrdio kako ga je zbog neistina izrečenih u Saboru Plenković kao znanstvenika uspio “izbaciti” iz Hrvatske, odnosno, “eksternalizirati preko Atlantika”. Tražio je od Plenkovića da mu se ispriča, ali on to nije učinio. “Ja sigurno nisam krivac za takvu odluku, ovo je slobodna zemlja”, komentirao je Plenković Đikićevu odluku i pismo. Predsjednica je također silno zaplakala za znanstvenikom Đikićem, rekavši „da joj je žao kad ljudi odlaze iz bilo kojeg razloga i kad odlazi bilo koja osoba“.

U kakvoj mi to zemlji živimo, gdje smo zapravo, u koji smo glib svih mogućih vrijednosnih sudova upali svjedoči i činjenica kako je čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak tada bio na strani Ivana Đikića, a sada podržava vladu Andreja Plenkovića. Vrdoljak je rekao: “Ovo je prvenstveno pljuska predsjedniku ove Titanik vlade, zbog jednog razloga, a to je kukavičluk i bježanje od odgovornosti, oni nisu spremni preuzeti odgovornost za ovu zemlju i na ovom primjeru se to vrlo plastično može pokazati, cijena toga je pljuska od najuglednijih svjetskih znanstvenika”.

Treba li ovome nešto dodati? Kome je još čudno što Hrvatsku napuštaju obrazovani i mladi? Je li novost što su u Hrvatskoj prosječni i loši znanstvenici većina, pa oni koji znaju bježe? Kako uopće preživjeti u zemlji lopovluka i korupcije, u zemlji gdje napreduju podobni, u zemlji iz koje bježi i jedan Ivan Đikić, a dočekuju ga raširenih ruku u američkoj Akademiji znanosti i umjetnosti? Nismo vidjeli da su se krivci za njegov odlazak oglasili, da su mu čestitali na uspjehu. Doista jadno.

Komentiraj