POLITIKA: Milivoj Pašiček – Batinaš smije do žrtve, a prosvjednik ne smije do spomenika Tuđmanu

Piše: Milivoj Pašiček

Svidjelo se to nekome ili ne Hrvatska svakim danom tone prema dnu kada je riječ o demokraciji, slobodi govora i riječi. Zemlja u kojoj se više ne zna točno što su pravednost i pravda. Sustav vrijednosti je na dnu, kultura mržnje jača, netrpeljivost, nasilje i primitivizam rastu.

A oni koji bi trebali vidjeti tu hrvatsku stvarnost u kojoj se uhljebi debljaju u foteljama koje su im osigurale partijske knjižice, gdje se već i javno zapošljava kumove, braću, sestre u ime vlasti partije, gdje se gotovo i korupcija odvija pred očima javnosti, ne žele vidjeti. Iz dana u dan ne poduzimaju ništa, ili se pojavljuju kao sporadični vatrogasci koji se ponašaju nejednakim metrom od slučaja do slučaja.

I zato se uzalud javno govori o našem pravosuđu koje se spravom sve češće naziva krivosuđem, jer svita ima važnijeg posla, vjerujući kako te nepravde njih neće i ne mogu doseći. A sliku stanja možemo oslikati najnovijim sudskim odlukama. Čovjek koji je vikao da je Franjo Tuđman ratni zločinac ne smije se odlukom suda godinu dana približiti njegovom spomeniku u Zagrebu “iz razloga što postoji opasnost da će okrivljenik u određenom razdoblju posjećivanjem tog mjesta ponovno počiniti isti prekršaj”. Znači ne smije do kamenog spomenika! Nasilnik koji je brutalno razbio mladu djevojku, lupao joj glavom o umivaonik, slomio joj kosti lica i nos, razbio zube, pa je osuđen na pet godina zatvora nema zabranu približavanja djevojci. Smije k njoj, može joj pokucati na vrata, smije ju pozvati na kavu, valjda zato što je živa, što nije od kamena.

I što u državi Hrvatskoj uopće znači kada i predstojnik katedre Ustavno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu prof. dr. Branko Smerdel kaže da je presuda za vrijeđanje pokojnog predsjednika Franje Tuđmana protuustavna, jer Ustav jamči slobodu javnog izražavanja, a posebno jamči i slobodu nenasilnog prosvjeda protiv vlasti, kad prekršajni sudac ima neustavne škare? Mogli bismo nizati primjere kako pravosuđe oštri te škare na tzv. malim i običnim ljudima, a svjedoci smo pravim trakavicama koje traju i nekoliko godina kada valja podići optužnice ili presuditi onima koji su raznim prijevarama, krađama, malverzacijama i korupcijom opljačkali zemlju za teške milijune. Da pravo i pravda nemaju jednako značenje dovoljno se sjetiti presude kojom je čovjek koji boluje od multiple skleroze osuđen na dvije godine zatvora, samo zato što je uljem indijske konoplje koju je za svoje potrebe uzgajao, želio ublažiti bol i olakšati život.

Ali, ne trebamo se ničem čuditi ako znamo da smo prema nalazima Europske komisije na posljednjem mjestu u EU kada se građane pitalo što misle o neovisnosti sudova i sudaca. Znači, potpuno nezadovoljstvo građana! Posebno je zanimljivo kako po istraživanju niti hrvatski suci nemaju dobro mišljenje o svojoj neovisnosti, jer smo i po tome kriteriju pri dnu EU ljestvice. Ono što je još strašnije uhljeba u pravosuđu je koliko vas volja, jer je Hrvatska prva u EU po broju sudaca na sto tisuća stanovnika! Očekivalo bi se po tome kako je naše sudstvo super efikasno, ali nema šanse.

I po efikasnosti smo pri dnu ljestvice. Nismo sposobni čak niti uzeti novac iz EU kada je riječ o sudstvu. Jer Hrvatska i Malta su jedine zemlje koje nisu iz europskih fondova povukle sredstva za informatizaciju sudstva. Nismo se sposobni natjecati, oni koji vode ne znaju, ili možda postoji neko suvislije objašnjenje. Zato se tužbe još uvijek ne mogu uputiti elektronskim putem, a na posljednjem smo mjestu po mogućnosti dobivanja on-line informacija o nekom sudskom slučaju. Ne znamo uzeti novac od EU, a novca nemamo, jer smo na dnu i po ukupnom ulaganju u pravosuđe. Ulažemo tek 0,45 posto BDP-a.

To je naša jadna stvarnost, istina o pravosuđu, pravdi i pravednosti.