ONI KOJI DOLAZE: Srebrna se Ana Malec okitila zlatnom nagradom grada

Ana Malec, sjajna mlada sportašica, rukometašica Ženskog rukometnog kluba Ivanić, okitila se već mnogim priznanjima, a došlo je i ono veliko – proglašena je najboljom sportašicom Ivanić-Grada.

*Serijal “Oni koji dolaze” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

Reče nam Ana kako je to priznanje na neki način i kruna za sve što je postigla, ali svakako i silan poticaj da još više prione radu i postigne nove uspjehe.

A iza nje je prošla godina s velikim rezultatom – s reprezentacijom Hrvatske na pijesku osvojila je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama mladih u Buenos Airesu. Djevojke su u finalu izgubile od damaćih djevojaka, ekipe Argentine, koja je bila nošena vatrenim navijačima.

Anu smo pitali kako je zapravo počela njezina rukometna priča?

“Rukomet sam počela trenirati u prvom razredu osnovne škole, sa 7 godina. Kao mala bavila sam se s nekoliko sportova, ali tata me doveo na jedan rukometni trening, pogledala sam, svidjelo mi se i ostala sam sve do danas u tome”.

Kako vas i koliko podržavaju roditelji?

“Kao što sam rekla tata me zapravo potaknuo da krenem sa rukometom, ali i mama je imala veliku ulogu u svemu tome. Nije propuštala niti jedan moj turnir ili utakmicu, bila ona na domaćem ili gostujućem terenu. Svaki put kada bih išla na neka dalja putovanja moji su me roditelji obavezno pratili. Jako su mi velika podrška u svemu pa tako i rukometu. Podrška s njihove strane je velika i jako sam im zahvalna na tome. Podrška su mi u svim izazovima, što školskim, životnim ili rukometnim. Veliki su mi uzor i od njih sam naučila da samo radom i trudom mogu postići ono što stvarno želim.

Što je s obrazovanjem, čemu težite?

“Ove godine završavam srednju školu i upisujem fakultet. Iako se još nisam odlučila što ću upisati, škola mi je uvijek bila prioritet pa sve ostalo. Nadam se da ću uspjeti upisati željeni fakultet i uskladiti sve obaveze”.

Je li teško uskladiti sve obveze, koliko trenirate?

“Treninzi su 5-7 puta tjedno i k tome utakmica. Ima dana kada je raspored stvarno pun i tempo jako brz. Škola, rukomet, učenje, ali kada sve dobro organiziram uspijem odraditi sve kako treba”.

Kako je organiziran klub u kojem igrate, jeste li zadovoljni?

“Klub je jako dobro organiziran i posložen. Ima puno mlađih uzrasta, onda su tu kadetkinje i seniorke. Odnos samog kluba odnosno uprave i igračica jako je dobar. Uvijek su napravili sve kako bismo otišle na turnire, završnicu ili možda u ligu više. Što se tiče samog kluba stvarno jako lijepo i dobro radi”.

Kakva je razlika napredovati u malom gradiću od recimo u Zagrebu?

“Mislim da je u malom gradiću možda i lakše napredovati. Manja je sredina i manja djevojaka koje treniraju rukomet. Samim tim indivudualno se može više napredovati i postići nešto više u sportu. Zagreb možda ima više mogućnosti zbog većeg broja klubova, ali u manjim sredinama je veća mogućnost da se istakneš”.

Kako ste dospjeli u kadetsku reprezentaciju? Tko je, osim naravno vas, zaslužan?

“U kadetsku reprezentaciju sam došla 2016. godine, kada se i formirala. Moj trud naravno mi se isplatio, ali veliku ulogu u tome imao je i moj tadašnji trener Goran Bobić. S njim smo tri godina za redom bile državne prvakinje i osvojile nekoliko turnira. Njegova predanost ovom sportu bila je golema, a i mene je uspio zarazit i potaknut me da nižem uspjehe”.

Je li bilo ponuda da odete u neki veći klub i što o tome mislite?

“Bilo je ponuda, ali kao što sam rekla ove godine završavam školu i htjela sam ovu godinu još odraditi u Ivaniću ,a za dalje ćemo vidjeti”.

Često čitamo da ste ponajbolji u ekipi, da zabijate zgoditke. O čemu ovisi ta dobra forma?

“Rukomet je timski sport, a uvijek netko malo više ‘povuče’. U svaki trening ulazim sa željom da budem što bolja, jer takvim pristupom jedino mogu napredovati. Taj trud na treninzima se odrazi i na utakmice i to je uglavnom recept za dobru formu”.

Igrate uspješno i na pijesku, kako se prilagodite, je li teško i u čemu najviše?

“Sezona rukometa na pijesku počinje kada završava sezona rukometa u dvorani.Tako da odmah nakon dvorane prelazim na pijesak. Pravila su nešto drugačije nego u dvoranskom rukometu, ali nije se teško prilagoditi na drugu podlogu i malo drukčija pravila. Ujedno uz rukomet na pijesku spajam ugodno s korisnim, upoznavanje novih ljudi, novo iskustvo, putovanje po prekrasnim državama i gradovima….sve u svemu jako lijepo iskustvo”.

S reprezentacijom Hrvatske na pijesku ste osvojili srebro na Olimpijskim igrama za mlade. Kakva su iskustva?

“Olimpijske igre mladih u Bueinos Airesu jedno je od najljepših iskustava do sada u mome životu. Naravno, kada ideš na takvo veliko natjecanje imaš neke ambicije i želju. Iz Hrvatske smo krenule samouvjerene zato što smo znale da smo dobro trenirale i da imamo šanse. U svaku utakmicu smo ulazile kao da je finale, a takav pristup nas je nagradio i doveo nas do srebra”.

Jeste li uspjeli ponešto vidjeti u Buenos Airesu, gdje su se održavale igre?

“Jesmo, treneri su nas stvarno proveli po većini grada. Grad je ogroman i nismo uspjeli vidjet sve naravno, ali kada smo imale slobodno vrijeme išle bismo razgledavati. Utakmice su se održavale u naselju malo izvan sredine grada do kojih nam je trebalo 45 minuta.

Proglašeni ste i ponajboljom sportašicom grada. Što vam to znači?

Za mene je to jako velik uspjeh. To mi je nekakav vjetar u leđa i znak da moram još više raditi i truditi se. Stvarno mi je bila velika čast primiti tu nagradu u svome gradu. To je nagrada i za sve moje cure bez kojih to ne bih uspjela, jer rukomet je ipak ekipni sport”.

Što najviše volite kada niste na terenu?

“Kada nisam na terenu volim sve što i moji vršnjaci uglavnom. Druženje i provođenje slobodnog vremena s prijateljima i obitelji, odlazak u kino ili kazalište”.

Gdje se vidite u budućnosti?

“Prvenstveno želim upisati i završiti fakultet. Uz to htjela bih nastaviti s rukometom. Probati gurati oboje pa vidjeti gdje će me to dovesti”.

Što biste poručili mladima, osobito djevojkama, što im može donijeti sport?

“Sport donosi stvarno puno toga, pogotovo ekipni. Najvažnije što donosi to su nova poznanstva i prijateljstva, ono najljepše i najbitnije u životu. Donosi puno lijepih putovanja i izleta. I što god da se dogodi, poraz, pobjeda ili nešto treće sport nam uvijek donosi osjećaj zadovoljstva, sreće i ponekad doživotne prijatelje”.