OČAJ RADNIKA ULJANIKA: Nakon 30 godina rada ovisim o roditeljima

Radnicima Uljanika sve je teže čekati rasplet ove situacije. Punu plaću nisu primili već pola godine, a krediti, minusi i ostali životni troškovi im vise nad glavom.

Piše: Marina Vraneković

Mnogi od njih u firmi rade dugi niz godina i boje se hoće li se snaći na tržištu rada ako daju otkaz. U razgovoru za Media servis otkrivaju nam što ih i dalje motivira da se svako jutro dižu iz kreveta i odlaze na posao… Nova odgoda rješavanja pitanja Uljanika radnicima je teško pala. Gladni su i obolijevaju zbog situacije u kojoj se nalaze, poručuje sindikalist Boris Cerovac.

“Ne samo što gube svoje nekretnine, što im se ovrhama sjeda na račune, na kuće nego je meni danas čovjek došao i rekao: “Ja ću se ubiti.”

Rade Stanković, Vjenceslav Zubonja, Miho Ciliga i Aleksandra Petrinčić zajedno imaju čak 120 godina radnog staža u Uljaniku. Kako preživljavaju bez plaće, objasnili su u razgovoru za Media servis. “Ona hrvatska formula – na dug, preko kredita, u minus. Iako nam i banke već umanjuju minuse.” “Igrom slučaja, imam sreće da mi supruga radi i da mi sin i kći rade. Krpam se.” “Imam kredit u banci koji mi 15. uredno skinu s računa pa to nešto pokrivamo.” “I ja sam već pri kraju i ako se to ubrzo ne riješi, vjerojatno ću na burzu.”

Osim same egzistencije, teška je i spoznaja da, nakon toliko godina rada, morate ovisiti o nekome drugome, objašnjava Aleksandra Petrinčić koja je u Uljaniku točno 30 godina.

“Žao mi je stvarno što sam došla u takvu situaciju što u ovim godinama ovisim o roditeljima i suprugu. Na kraju krajeva, ja sam naučena raditi, imati svoj novac i pridonositi obitelji. Očekujemo da nas spasi i stipendija koju će moje kćeri, kao dobre učenice, dobiti. Ako odem ponovno na tržište rada, u ovim je godinama teško… Znate i sami kako to ide kad se radi o ženama.”

U kolovozu prošle godine, Uljanik je imao 4580 radnika u Puli i Rijeci, a sada ih je ostalo oko 2780. Svaki dan odlazi minimalno pet radnika jer im nije preostalo ništa drugo, kaže Vjenceslav Zubonja.

“Znači, ne mogu posuditi, ne može im netko dati novac, banka im ne da više novca, ne mogu reprogramirati kredite, ne mogu reprogramirati minuse, onda dođe do toga da kažu: ‘Ja više ne mogu i idem ća’. Čak i kolega koji je ovdje 28 godina sa sutrašnjim danom daje otkaz i ide u Njemačku”, kaže Zubonja.

Pitali smo ih – što ih motivira da i dalje dolaze na posao?

“To se i ja svako jutro pitam kad razgovaram s ljudima koji dođu na posao, što ih još pokreće da to još malo odrade? Motivacija je srce za Uljanik.” “Pa gledajte, ako 28 godina radim tu, sve svoje najbolje godine sam ostavio za firmu. Što sada? Da sve to što sam napravio bacim u vodu i idem ća? To mi je motivacija da dolazim i da spasim.” “Još vjerujemo, još smo ovdje.” “Nismo vjerovali da će sve to toliko potrajati, evo iskreno…”