(NE)ZGODE S PUTOVANJA: Igor Rudan – Oš, neš Bangladeš

Jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svijetu, Igor Rudan, krenuo je put mnogoljudnog Bangladeša u kojem živi 163 milijuna ljudi, točnije glavnog grada Dhake, i na vrlo zanimljiv i slikovt način opisao što se događalo tijekom puta.

Objavu Igora Rudana s Facebooka prenosimo u cijelosti:

OŠ, NEŠ, BANGLADEŠ

Prizemljivši u Dubai točno u ponoć, jasno vam je da će stvari postati kaotične čim vas na izlazu iz aviona putokaz uputi na suprotnu stranu od gotovo svih drugih putnika, i umjesto na glavni terminal odvede na neki stražnji izlaz i vrlo čudan mali autobus, koji više nije “Emirates” nego “Air Dubai”. I zatim vas taj vozi i vozi negdje kroz pustinju i kroz noć, dok konačno ne doprete do nečeg više nalik na vojnu bazu negoli na dio aerodroma: na zloglasni terminal F aerodroma u Dubaiju.

Uđete unutra i gledate ploču “Departures”. Hmmm… idući letovi su za Kandahar, pa Baghdad, pa Kabul, pa Mogadishu u Somaliji, pa Damask u Siriji, pa Sana’a u Jemenu, i onda moj za Dhaku. I odjednom vam se Dhaka, glavni grad Bangladeša, počne činiti kao najpoželjnija moguća destinacija na svijetu. Pomislim, također, kako je bolje da drmnem pola litre Coca Cole kako bih održao budnost i barem malo koncentracije, jer praćenje bilo kakvih promjena izlaza na ovom terminalu postaje relativno bitno.

Do aviona nas opet vozi taj isti autobus, a na ulazu, u prostoru iza pilotske kabine, opet nekakav kaos. Dva specijalna policajca drže na nišanu svojih mitraljeza nekog jadnika koji se preznojava, a jedan od njih se oduševio kad je mene vidio. “You’re English? You’re English?” Kažem im “From Scotland, acually”. Ovaj viče: “Good, same thing!” (dobro da nisam rođeni Škot, koji bi mu oteo mitraljez i tražio da to povuče). Komandos zatim pokaže na onog jadnika na nišanu: “This guy – no passport. Claims to have British Passport, but lost somewhere on plane. Ask him some very English word”.

Cijeli avion, već ispunjen putnicima preko tri četvrtine kapaciteta, diže se u sjedalima i naginje u prored, da vidi što će se dogoditi. Meni u toj bizarnoj situaciji padne na pamet neki stari britanski film u kojem je neki lord rekao da je najljepša riječ na engleskom ona za lakat, “elbow”. Kažem jadniku: “Sir, could you please show me your elbow?”

U avionu tajac, svi bulje u nas – nakupinu 2 stjuardese, jednog stjuarta, dva pilota, šefa specijalnih postrojbi i dva komandosa s mitraljezima, mene-ispitivača i ovoga jadnika, za kojeg mislim da više nije znao niti kako se zove, a kamoli što znači riječ elbow. Počeo se još jače znojiti, ali onda se, polako i nesigurno, potapšao po laktu. Ja kimnuo, ali zapovjednik specijalaca se namrštio. “Pregled prtljage”. Dva komandosa počela otvarati sve pretince nad glavama i vaditi torbu po torbu, a svaki je putnik morao dići ruku da je to njegova. Kroz vrata upada ogroman crnac s fluorescentnim žutim prslukom i pita treba li pregledati i čekiranu prtljagu u trbuhu aviona. Pilot kaže da ne zna kako to izvesti, kad ne možemo biti sigurni pod kojim se ovaj imenom čekirao. Meni, pak, nije bilo jasno kako je mogao doći sve do aviona bez putovnice, kad su nam na terminalu F od ulaza pa do ove točke identitet provjeravali barem 5 puta.

Odjednom se u dijelu aviona dogodio narod. Digao se neki golem čovjek s brkovima, i zaderao: “We’ll be late for connections. Come on, he knows elbow. Bhai’s OK, just lost his passport. Let’s go, pilot! Fly, baby, fly!”. Odmah se diglo još tridesetak drugih i počelo mu pljeskati, vikati nešto na svojim jezicima, a onda ih je brkati ujedinio skandirajući “Fly, baby, fly! Fly, baby, fly!”.

Pilot je vrtio glavom, a šef komandosa ih sve mrko gledao. No, onda ih se diglo još barem pedeset, uglavnom žena, slično namrštenih, koje su odlučno vikale “No, no, no! Full search! We’re not going”. Nastupila je bijesna svađa u avionu između pretežno muške frakcije, kojoj se žurilo u Dhaku, i pretežno ženske, koja se bojala da je onaj jadnik nešto podmetnuo u avion i sada hoće van, a cijelo to vrijeme dva su komandosa i dalje vadila torbu po torbu iz pretinaca i nastojala u tom kaosu shvatiti tko maše rukama jer se svađa, a tko zato što je to njegova torba. Činilo mi se da je rigoroznost njihove pretrage time ponešto narušena.

Zatim u tu scenu potpunog kaosa nastupa sasvim nova zvijezda. Iz zahoda u repu aviona, ne znajući čemu taj cirkus kojeg čuje, izlazi vrlo visok i mršav lik i maše crvenom britanskom putovnicom, i polako se svi utišaju i počnu pokazivati na njega. On maše i kaže: “Someone lost passport in the toilet”. Od vrlo napetih i svadljivih, lica svih dotadašnjih protagonista odjednom se razvuku u smijeh. U čitavom avionu fizički se moglo osjetiti vidno olakšanje. No, dva-tri muškarca priđu onom jadniku, ponovo sjedinjenom sa svojim pasošem, i počnu urlati na njega, jedan ga čak i kuckati po lubanji, i vjerojatno ga pitati kako je mogao biti tako glup. Izgubili smo red za polijetanje i oni će sada morati cijeli dan provesti u Dhaki. Stjuardese ih pokušavaju fizički odgurati nazad na mjesta.

Poletjeli mi u Bangladeš 45 minuta kasnije. Komadić zemlje u koji je nagurano 163 milijuna ljudi, dakle kao da netko u područje malo veće od Bugarske nagura polovicu čitave Europe. Ne može se niti zamisliti na što to sliči. Skinuo sam par fotki s interneta da pokušaju dočarati, jer poznati su ovdje slučajevi gdje bi supruge raznih dužnosnika sa zapada koji su morali službeno preseliti u Bangladeš tijekom prvih nekoliko dana ovdje jednostavno zanijemile od šoka, i trebao bi im tjedan ili više da uopće opet počnu bilo što govoriti. Malo je ovdje, eto, gužva. Ali, zanimljivo, nitko se ni na što ne žali, svi ovdje pršte optimizmom i govore kako se sjajno razvijaju zadnjih godina. Zbilja je sve relativno…

zatekao se u Dubaiju, odakle je odaslao neke fascinantne podatke o tome kako se može uspjeti i podići na mrtvom pijesku.

PISALI SMO:

NOVA KNJIGA IGORA RUDANA: Evo što će nam sve otkriti “Točna boja neba” – čitajte OVDJE.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/igor.rudan.1/posts/1824742780871437″ bottom=”30″]