NESREĆA SLAVONIJE: Kuće i za 5.000 eura, ljudi odlaze, nestaje stoka, sela umiru

Podijelite članak

stara kuća

Prazne, ruševne kuće zarasle u korov što u nizu zauzimaju i po pola ulice, nekretnine se nude u bescjenje, nezaposlenost, izostanak gospodarskih subjekata i aktivnosti, teška socijalna slika, slaba naseljenost – današnja je, poražavajuća slika sve većeg broja sela Đakovštine.

Ovaj dio Osječko-baranjske županije ima razgranatu ruralnu mrežu s oko 55 sela među kojima razvojem prednjače ona na istoku Đakovštine, u općini Semeljci, potom sela u prigradskom prstenu, pa Satnica Đakovačka, Strizivojna i još neka, no pojedina gube bitku pred negativnim trendovima, vrijednost gube i nekretnine, pa se prodaju bagatelno, pše Glas Slavonije.

Trgovac nekretninama Vlado Rechner kaže da su nekretnine u selima u odnosu na gradske jeftinije i do 50 posto po sistemu “što udaljenije od grada – to jeftinije”, pa spominje Levanjsku Varoš, Slobodnu Vlast, Mandićevac…U Breznici, tridesetak kilometara od Đakova, prodaje se stara kuća za samo 24.000 kuna.

“U prigradskim, velikim Piškorevcima, u centru sela prodaje se kuća za 8.000 eura. U selima kuće idu već za 5.000, 8.000 do 10.000 eura. Trend je “što starije to bolje” jer ih ljudi traže radi zemljišta”, kaže Rechner, a kao primjer bagatelnih cijena kuća spominje i 30-ak kilometara od grada udaljenu Slobodnu Vlast. Ali, kaže, prodaja ondje jako slabo ide. Sela su, kao crvotočinom, “nagrižena” praznim kućama čiji su ukućani, starci, umrli, a one propadaju i zarastaju u šikaru.

“Nema li nikakve rodbine nakon smrti ukućana, pripadnu općinama ili centrima za socijalnu skrb ako su ukućani bili na njihovoj skrbi”, kaže Rechner.kuća, stara

Nekad punih staja stoke, a razumljivo je da se ruralno stanovništvo ponajprije bavi poljoprivredom, danas su pojedina ovdašnja sela (gotovo) bez krave. I to je danak krahu domaćeg mljekarstva i stočarstva uopće.

“U Preslatincima je, kada sam počeo raditi 1990., bilo oko 200 krava. Danas to selo nema ni jedne mliječne krave, znači nema ni kapi domaćega mlijeka! Ostala su samo tri goveda – upozorava privatni veterinar iz Kućanaca Mirko Bareš. U njegovu selu, dodaje, broj krava s 200 pao je na 35. Nije bolje ni u Pridvorju, gdje je broj krava, kaže stočarka Vesna Horvat, pao u posljednjih 25 godina s 210 na – 43, od čega se trećina tog broja nalazi u njezinoj staji. Njezina je simentalka ovih dana, što je prava rijetkost, otelila trojke, pa je samo prinovom u njezinoj staji kravlji fond u Pridvorju osnažen za 10 posto.

“Teško je. Zadnja cijena koju je dobilo moje mlijeko I. klase tek je 2,20 kuna”, kaže Vesna.

Sve su to sela Drenjanštine čije je središte Drenje u bivšoj državi po razvijenosti gotovo puhalo “za vrat” i danas najnaprednijim Semeljcima.

“U vrijeme PIK-a Đakovo i tadašnje vinarije bilo je to radničko selo i, poslije Semeljaca, možda drugo po naprednosti 1970-ih i 1980-ih. A onda je počelo gašenje kooperacija, propast PIK-a i sve se to odrazilo na sliku sela danas – kaže Bareš. Uz njega, i drugi se slažu da je propast nekad moćnog mastodonta, PIK-a, “presjekla” brojna sela Đakovštine. Jer, svojevremeno je u PIK-u radilo i do 3200 radnika, cijele obitelji. Govorilo se i obistinilo: Kad kihne PIK, gripu će imati cijela Đakovština.

“Točno se s propašću PIK-a može razlučiti socijalna slika prije toga i nakon što je nestao kombinat. Brojni po selima bili su vezani uz PIK-ove kooperacije i tako rješavali egzistenciju”, kaže ravnateljica Centra za socijalnu skrb Đakovo Dubravka Petrović.

U evidenciji Centra su 1292 korisnika socijalne pomoći od čega na grad Đakovo “otpada” njih 493, što znači da je “socijala” prevagnula u selima, više od 60 posto. A što je život na “socijalki” znaju ponajbolje u Krndiji u općini Punitovci.

“Svi u Krndiji su gotovo na socijalnoj pomoći”, kaže načelnica Jasna Matković, dok Dubravka Petrović dodaje: “Tko god je mogao, odselio se odande!”

Nekad njemačko selo, čije je stanovnike nakon II. svj. rata partizanska vlast odvela u logore za folksdojčere i u nj naselila koloniste, živi danas kao bolesnik na boci za kisik – sa samo 50-ak duša, s tek pokojim zaposlenim na obližnjoj farmi, bez škole, trgovine, prometnih veza, društvenog života, KUD-a, DVD-a… I nije Krndija jedina bez tih elementarnih potreba – nemaju ih ni Ratkov Dol, Paučje, Milinac, Ovčara. Sela su to u najsiromašnijoj općini Đakovštine, Levanjskoj Varoši, kraju bogatom šumama, drvnom masom, izvorima, vodom, pa i onom ljekovitom sumpornom, prirodnim ljepotama, ali s naseljenošću slabijom i od – Like, s naslijeđenim infrastrukturnim problemima, slabom zaposlenošću, bez tvrtki i poduzetničke inicijative, s mršavom poljoprivredom i drastičnim demografskim padom.kuća, selo

“Iako prema popisu iz 2011. imamo 1.250 stanovnika, u devet naselja, na 136 km2, realno, stalno živi nas oko 950”, kaže načelnik Slavko Tidlačka. To je samo 6,9 stanovnika na četvorni kilometar, dok je prosječna gustoća naseljenosti u Lici, ističe demograf dr. Dražen Živić s Instituta Ivo Pilar u Vukovaru, od sedam do osam stanovnika na četvorni kilometar!

“U demografskoj literaturi tu je na djelu subekumena – demografska polupustoš”, kaže dr. Živić. Hrvatski prosjek je 77 stanovnika na kilometar četvorni.

Osim Varoši, ni jedno selo nema školu, a jedina preostala, ona u Levanjskoj Varoši, kaže ravnatelj Mate Knežević, broji 83 učenika. Nekada je taj kraj, kaže, imao i više od 2000 stanovnika, a varoška škola 1960-ih i po 350 đaka.
“Selo Ovčara više od 20 godina nema ni jedno dijete, sve više je vikend-naselje. Djecom se urušio i Musić, sada sa samo dva učenika, a to uskoro čeka i Majar, gdje je prije bilo i 20 đaka. Iz Milinca već pet-šest godina nemamo ni jedno dijete, a Ratkov Dol “se seli” u Slobodnu Vlast. Znakovit je podatak iz prošle godine za dan škole – tri puta je više umrlih (21) nego rođenih (samo 7)”,  upozorava na odumiranje ovog kraja Knežević.

Utječe na to i vrlo niska zaposlenost. Primjer Breznice – dok je radila tamošnja kupka, što je bila naslonjena na izvor ljekovite sumporne vode, selo je pulsiralo životom, brojni seljani radili su u kupki, u mjesto dolazili kupači i turisti. A danas ni kupke, ni živosti, selo ni dućan nema. Prije nekoliko godina kroz taj kraj prošla je, mislilo se tada, cesta spasa – državna D 38, Đakovo – Požega, no neki jači promet i do danas je izostao. Knežević, po struci povjesničar, znakovito kaže: “Ta cesta kasni bar 20-30 godina.”

Možda je slučaj obitelji Jasmine i Benedikta Bobinca iz Preslatinaca najzornija sublimacija sve težine aktualnog trenutka sela i života. Sa šestero djece među koje se uvukla i bolest, traže pomoć dobrih ljudi, ne za novcem, nego za gradnju kupaonice u trošnom kućerku koji su jedino mogli kupiti u ovom “slijepom crijevu”.

“Ni suprug ni ja ne radimo, živimo od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Povremeno suprug, stolar, obavi kojekakve radove, ali ni toga nema često”, kaže Jasmina.

Komentiraj