LETICA O IZBORU REKTORA: Sposoban i dobar ne može biti izabran!

Podijelite članak

slaven letica

Ako mene pitate što mislim i kojeg bih kandidata više želio na čelu Sveučilišta, moj će vas odgovor vjerojatno razočarati – iznosi svoje mišljenje Slaven Letica, naš poznati sociolog, politički analitičar i sveučilišni profesor, u povodu izbora rektora Sveučilišta u Zagrebu.

Svoja razmišljanja Letica donosi na Facebooku, gdje piše:

Danas Senat (zapravo njegovi senatori) Sveučilišta u Zagrebu bira rektora: DANIR PROTIV DAMIRA!

Danas će zagrebački sveučilišni senatori, na sveučilišnoj „konklavi“ (Senatu) birati i izabrati, svog rektora (vrhovnika, vladara) Sveučilišta u Zagrebu.
Kako postoje samo dvojica kandidata – dosadašnji rektor, elektrotehničar i „informatolog“ prof. dr. Damir Boras i pretendent na taj važni položaj, matematičar prof. dr. Damir Bakić – jedan od njih dobiti će natpolovičnu većinu i moći ćemo, doduše, tužno, prošaptati: Habemus Rettore! (Imamo Rektora/Vladara).

Prije četiri godine, 15. travnja 2014., izbor je bio nešto neizvijesniji. Sveučilišni senatori birali su dvaput. Nakon prvog izbornog kruga u kojem je bilo četvoro predložnika/kandidata, bilo je izborno „pripetavanje“ u kojem je pobijedio sadašnji rektor prof. dr. sc. Damir Boras koji je ušićario 35 glasova, a njegova je protukandidatkinja, prof. dr. sc. Blaženka Divjak, sadašnja ministrica znanosti i obrazovanja, ujtila 31 glas.

Današnjem izboru prethodile su male čarke i jedan, jučerašnji, prosvjed. Najkraće: kako su sjednice Senata na kojima rektorski pretendenti izlažu vlastite programe zatvorene za javnost (kao papinske konklave), novinari, ali i ministrica dr. Blaženka Despot i njen favorit za rektora dr. Damir Bakić (rođeni brat predsjedničinog savjetnika za STAM Nenada Bakića), javno su tražili da sjednica Senata bude otvorena za javnost. Ne samo što im to nije omogućeno, nego je netko u ime Rektorata angažirao redare da nadziru „nasrtljive“ novinare.
Epilog svega je bio jučerašnji prosvjed nekoliko stotina mladih ljudi, većinom studenata, kao i nekolicine bivših i sadašnjih sveučilišnih učitelja na Trgu Republike Hrvatske: na prostoru između HNK i Meštrovićeva Zdenca života.

Kako je jučer bio svjetski Dan digitalnog učenja, osobno sam očekivao da će inicijatori tog prosvjeda iskoristiti kao okvir uličnog događanja. Umjesto toga, oni su tamo dopeljali bubnjare koji se pojavljuju na svim prosvjedima za takozvanu „cjelovitu kurikularnu reformu“.

Ako mene pitate što mislim i kojeg bih kandidata više želio na čelu Sveučilišta, moj će vas odgovor vjerojatno razočarati.

Sadašnji rektor u normalnim okolnostima nikad ne bi bio izabran za rektora. Već sama činjenica da je doktorirao kad je imao gotovo pola stoljeća starosti (u 47 godini!) odvratila bi ga od ideje da se kandidira. Uz to, Sveučilište u Zagrebu simbolički je i suštinski ponizio kad je, da bi sačuvao rektorski položaj, virtualno „odselio“ u Petrinju: davši se izabrati, kao jedini kandidat, na tamošnjem Odsjeku zagrebačkog Učiteljskog fakulteta.

Kad je njegov protukandidat u pitanju, dopustio je da iza njega stane bubnjarska ulica i vazda nasmiješena Velika Reformatorica dr. Blaženka Divjak.
Njeni su motivi bjelodani: osvetiti se Borasu za poraz od prije godine i, što je još važnije, imati i drugoga brata (uz Nenada Bakića) u svom timu. To netko naziva „umrežavanjem“, a ja to zovem strašnom svinjarijom.

Zato: mirno slušajte i čitajte vijesti o izboru rektora. Sposoban i dobar ne može biti izabran!

Zaključiti ću ovako. Prije punu 42 godinu (1976.) karizmatični javni umnik, pjesnik, esejist i pisac Antun Šoljan objavio je u časopisu Pitanja, kojem sam i ja bio urednik, proročki esej “Tako nam je suđeno”.

U njemu je veliki esejist stao u obranu pjesnika-antologičara Slavka Mihalića kojeg su, po njegovom sudu, svirepo napali “slabi pjesnici” predvođeni Goranom Babićem. Šoljan je smatrao da su “slabi pjesnici” u to doba bili tako dobro partijski i cehovski organizirani da su činili “pravu (tadašnju) elitu”. Smatrao je i u eseju dokazao da je tadašnje vrijeme bilo pogodno za „cvjetanje slabih pjesnika”.

Esej je zaključio pomalo malodušnim zaključkom: “Narod koji progoni svoje (najbolje) pjesnike ili šutke dopušta da ih se progoni, zaslužuje sve što mu se može desiti”.

Kad bih bio sklon patetici i malodušju, uoči i nakon današnjeg rektorskog izbora, mogao bih kazati da su slabi „pjesnici“ ponovno u modi i na štihu: kad se biraju konzuli u New Yorku i rektori u Zagrebu. Da sve ostale loše „pjesnike“ na čelu najvažnijih državnih i društvenih institucija ne spominjem.

Komentiraj