KRSTO LAZAREVIĆ: Gdje je domovina? Je li ona lijevo ili desno? Je li to susjedstvo, šuma i livada, nacija..?

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini, a kao dijete je s roditeljima za vrijeme rata pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu, radi kao novinar i publicist i objavljuje u više medija na njemačkom jeziku. Ovaj njegov članak objavljen je na stranicama Deutsche Velle.

Gdje je domovina? Je li ona lijevo ili desno? Je li to susjedstvo, šuma i livada, nacija, Europa ili čitav svijet? Jesu li to sjećanja na djetinjstvo ili nada u budućnost? – pita se Lazarević i na vrlo zanimljiv i osebujan način traži i nudi odgovore.

Kada se spomene riječ domovina mnogi Nijemci pomisle na svinjske koljenice, pšenično pivo, vrtne patuljke. Ili na antisemitizam, kukasti križ i zapaljene izbjegličke domove. Nacisti su pojam domovine gurnuli u središte svoje ideologije, a neonacisti ekstremno desničarskog NPD-a za sebe kažu da su „socijalna stranka domovine”. Desničarsko populistički AfD njemačku domovinu hoće braniti od izbjeglica. Ako treba i pucanjem na djecu na njemačkoj granici. I kao što je sa svim temama AfD-a slučaj, ostale stranke se osjećaju pozvanima da ih slijede, prenosi dw.com.

Nakon što je glavna kandidatkinja Zelenih, Katrin Göring-Eckhardt, na stranačkom zasjedanju kazala: „Volimo našu zemlju. To je naša domovina. Njoj ne trebaju podjele“, u stranci je pokrenuta velika diskusija. Može li ljevičarska stranka u Njemačkoj pozitivno upotrijebiti termin domovina? Baza stranke Zelenih ima problem s „domovinom”, dok vrh stranke s njom još mnogo toga planira. „Domovina“ bi trebala biti spojnica buduće koalicije koju čine CDU/CSU, FDP i Zeleni. Domovina se pritom odnosi na Njemačku. I tu se neizbježno postavlja pitanje za koga Njemačka može biti domovina, a za koga ne.

Bezazlen ili opasan termin?

Postoje ljudi koji se na jednom mjestu rode, tamo ostaju čitav život i to mjesto zovu domovinom. Ima ljudi za koje je domovina zatvor iz kojeg bježe i u njega se kasnije vraćaju najviše jednom godišnje zbog toga što se u vrijeme Božića osjećaju obveznima da to urade. Postoje ljudi koji svoju domovinu izgube i moraju bježati. Ti ljudi nemaju privilegiju da odluče žele li ostati u svojoj domovini. A ako nemaju sreće onda na nekom drugom mjestu nailaze na ljude koji „svoju domovinu” hoće braniti od „stranaca” i ta domovina nikada neće biti njihova.

U svakodnevnom govoru domovina je bezazlen termin. Većina ljudi ga upotrebljava kako bi opisala mjesto gdje su odrasli, za koje ih vezuju lijepa sjećanja ili mjesto na kojem se osjećaju kao kod kuće. U politici je to međutim opasan termin koji desničarski populisti čitave Europe stavljaju u središte svoje ideologije.

Nema domovine, nigdje

Kao djetetu mi je rečeno da je Srbija moja domovina, pa sam, dakle, bio ponosan što sam Srbin. Oko vrata sam nosio pravoslavni križ i srpski grb. U to vrijeme u Srbiji još nikada nisam bio. Moja obitelj je iz Bosne i Hercegovine, a s obzirom da je tamo bio rat, živjeli smo u Njemačkoj. Moj ujak, Hrvat, nas je doveo k sebi u Reutlingen i on je mom ocu pomogao da se zaposli na gradilištu. Dok su se tisuću kilometara dalje Srbi i Hrvati međusobno masakrirali i protjerivali, mi smo mirno živjeli. Kao obitelj.

Kada su na Svjetskom prvenstvu u nogometu 1998. godine Hrvati osvojili treće mjesto, slavio sam. Kao devetogodišnjak sam sjedio na zadnjem sjedalu automobila držeći hrvatsku zastavu. Hrvatska zastava u ruci i srpski grb oko vrata – to za mene nije bilo ništa čudno. Rat me nije zanimao. Tek kasnije sam saznao da je golgeterski kralj Davor Šuker pozirao pred grobom ustaškog vođe i suradnika nacista Ante Pavelića, pod čijim vodstvom je ubijeno stotine tisuća Židova, Srba, Roma i oporbenjaka.

Proučavao sam ratove na prostoru bivše Jugoslavije i zločine koji su počinjeni u ime Srba. Etnička čišćenja, koncentracijski logori, sustavna silovanja, opsada Sarajeva, Srebrenica. To treba biti moja domovina? Na to trebam biti ponosan? Bolje ne, odlučio sam. S lančića sam skinuo grb i stavio ga u ladicu. Tamo je i dan danas. Domovina je za mene postala nešto loše. Nešto za što su ljudi spremni izvršavati najstrašnija naređenja i ubijati.

Putovnica, domovina i prava

U Njemačkoj živim otkako znam za sebe. Ne pamtim što je bilo ranije. Ipak Njemačka nije postala moja nova domovina. Teško je osjećati se domaće ako ti prijeti protjerivanje. Protjerivanje u zemlju koju znaš samo s ljetnog odmora i čiji jezik ne govoriš kako treba. Za većinu mojih prijatelja je vozačka dozvola bila najvažniji dokument koji su dobili s osamnaest godina. Za mene je to bila vremenski neograničena dozvola boravka u zemlji.

Danas živim u Berlinu i Nijemac sam. To nije nešto na što sam ponosan, ni nešto čega se stidim. To je jednostavno zemlja u kojoj živim. Njemačka putovnica mi nije dala novu domovinu, već prava. Pravo da putujem i pravo da glasujem. Pravo da budem politički subjekt na teritoriju na kojem živim. To ne zvuči tako lijepo kao domovina, ali meni je važnije.

Na kraju knjige Ernsta Blocha Princip nada je rečenica: „Tako u svijetu nastaje nešto što sja samo u djetinjstvu i gdje još nitko nikada nije bio: domovina.“ Bloch je napustio Njemačko carstvo jer je bio protiv Prvog svjetskog rata. Pobjegao je i od nacista jer je bio Židov i emigrirao je iz DDR-a, nakon što se sukobio s režimom SED-a. (Jedinstvena socijalistička partija Njemačke, op. ur.)

Za Blocha domovina nije bilo mjesto na kojem se čovjek rodi ili nacija koja se nekom pripiše, već sjećanje i čežnja za djetinjstvom i nada u budućnost za koju je potrebno boriti se. Utopija u kojoj još nitko nikada nije bio. U mojim ušima to bolje zvuči od svinjske koljenice, vrtnog patuljka ili ministarstva za domovinu.