KEMAL MUJIČIĆ: Kao da sviraju nebeske orgulje – tako teku stihovi Enesa Kiševića

Na promociju poezije Enesa Kiševića došao bih i iz groba, a kako ne bih iz stana. Tim više što je knjigu Kiševićevih izabranih pjesama, Jutarnji mrak, uredio i predgovorom popratio zajednički prijatelj Sead Alić – napisao je na Facebooku Kemal Mujičić, sjajni novinar i čovjek za kojeg govore da je hodajuća enciklopedija kulture.

Naravno, promocija je održana u Dramskom kazalištu Gavella, snu svakoga glumca, u petak 16. XII. 2016., a Enes je svoj javni život upravo i počeo kao glumac, učeći od mahera nastup na sceni, a od vrsnih pisaca kako se veze čipka od riječi, bogatija, raskošnija, radosnija, dojmljivija od svih čipki na svijetu koje su strpljivo i maštovito kačkale naše majke, naše nene, naše žene…

Zato nije ni čudo što je ovu svečanost stiha Kišević počeo s uvodnom pjesmom iz Shakespearove Oluje, kao neku vrste ode velikom maheru teatra. A onda se čipka stala kukičati od najtanahnijeg svilenog konca, stvarajući fantastične oblike riječi.

Ima među ovim fotkama i jedna kad Enes govori svoju poeziju, a prsti kao da prebiru riječi, kao da ih prepoznaju pipajući osjetljivim jagodicama, a kad pronađu pravu riječ puste je u život kao glazbu, čak i zvonkiju od one koju su nam prezentirali sjajni gitaristički par Divna i Ivan Šimatović.

Moderator je bio Roman Simić, a o sjajnoj Enesevoj poeziji nadahnuto je govorio pjesnik i akademik Tonko Maroević. Stihove Enesa Kiševića govorili su Anja Đurinović i sjajni Boris Svrtan, glumac i ravnatelj Dramskog kazališta Gavella. Prisjećam se Enesovih pjesničkih i recitatorskih početaka, kad su on i Darko Čurdo znali na svojim recitalima okupiti i nekoliko stotina ljubitelja poezije. Čurdo je tada najviše briljirao izvedbom upravo Kiševićevih stihova. Kao što je to na svoj način večeras učinio i Boris Svrtan.

Mi, kao publika pratili smo u veličanstvenoj tišini ovu promociju, ovaj divni poetski recital koji je tek narušavao zahvalni pljesak, i pjesniku i glumcima.

Ne znam tko je rekao, valjda Tonko, da je Kišević svjestan prolaznosti svega. Može biti, ali meni je misao ostala nedorečena.

Naime, meni se čini da Kišević zna što je prolaznost, zato hodi svijetom i bira one stvari koje su neprolazne, svoje stihove, koji ostaju i nakon što mi odemo, tko zna gdje.

Ne bih više laprdao o tome, neću znati završiti. Pogledajte fotke i slušajte kako se iz njihove likovne tišine uzdižu melodije Kiševićevih stihova. Kao da sviraju nebeske orgulje.

[fb_pe url=”https://web.facebook.com/kmujicic/posts/10211532934582014″ bottom=”30″]