IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA: Tajna Dore Krupićeve i druge priče

Podijelite članak

dora krupić

Bogata povijest Zagreba inspirirala je brojne književnike, a među njima i Augusta Šenou da napiše “Zlatarevo zlato”, jedan od najpopularnijih romana o gradu Zagrebu.

Piše: Branimir Fagač

Jedan od najljepših detalja starog Zagreba i danas su Kamenita vrata, do kojih se rado upute i sami Zagrepčani. Desno od vrata, u dnu Kamenite ulice, nalazi se u niši kip djevojke s ključem u rukama. Po legendi, to je Dora Krupićeva – koju je u bronci ovjekovječio kipar Ivo Kerdić – glavni lik iz Šenoinog “Zlatarevog zlata”, jednog od najljepših romana vezanih uz Zagreb i njegovu povijesnicu. Gotovo da nema skupine inozemnih turista koja tu ne zastanu i pažljivo ne poslušaju priču vodiča. Na Dorinom kipu sve se češće zaustavi i pogled mladih, kojima je danas Gornji grad najdraže sastajalište.

A tko je doista bila Dora Krupić? Kćerka zlatara Krupića? Povijesni dokumenti tvrde drugačije: Dora je bila supruga zlatara Krupića, a njihova kćerka zvala se Ana i u životu se dva puta udavala. Dakle, ništa od romantične ljubavne priče koju znamo, što naravno ne znači da sličnih ljubavnih priča o onovremenom Zagrebu nije bilo i da jedna od takovih Šenoi nije poslužila kao skica za književno ostvarenje. Inače, osnovicu romana Šenoa je, kao i za druga svoja djela našao u stvarnim događajima. Naime, zlatar Krupić je doista u zimi 1578. godine bio ključar Kamenitih vrata i na njega je doista nasrnuo nasilni Stjepan Gregorijanec, podban i gospodar Medvedgrada, koji je mučio seljake u okolici, pa i gradske kmetove.

August Šenoa
August Šenoa

Kad se zlatar Petar Krupić našao obliven krvlju na tlu i počeo zapomagati, dotrčali su naoružani Zagrepčani i oružjem prisilili nasilnog Gregorijanca da odjaši put Medvedgrada. Građani su tužili Gregorijanca kralju, i nakon nekoliko mjeseci ispitivanja svjedoka, Gregorijanac je morao platiti globu i za sudske troškove 500 zlatnih forinti i još se javno ispričati građanima Zagreba, među kojime je bio i zlatar Krupić.

To je povijesna istina o “Zlatarevu zlatu”, koja je, međutim, kod Šenoe mnogo ljepša i čitkija. Uostalom, ne bez razloga, upravo je taj roman postao jedan od najpopularnijih o Zagrebu.

Medvedgradski vukodlak

Kad smo već kod Medvedgrada – a čija je povijest nedjeljivo vezana uz Zagreb i zagrebačke građane – valja spomenuti da je prvu ozbiljnu i znanstveno vrijednu radnju o toj građevini i Zagrebačkoj gori napisao Ivan Kukuljević Sakcinski 1854. godine i da ju je posvetio “veselom društvu medvedgradskih gostah, koji dne. 27. svibnja 1854. godine objedovaše na razvalinah Medvedgrada”, po čemu možemo naslutiti kako se zabavljalo romantično raspoloženo najuglednije zagrebačko društvo onog vremena.

A sad, o medvedgradskim događanjima iz 1854. godine, kad su seljaci, idući na tržnicu u Zagreb, pronašli u potoku Medveščaku ostatke ljudskog mesa. Ovaj je nalaz odmah potaknuo sječanja na legende o “Crnoj kraljici” i drugim strahotnim gospodarima gradine, u čijim se tamnicama ne krije samo ogromno blago, već i gomila ljudskih leševa.

Ivan Kukuljević Sakcinski
Ivan Kukuljević Sakcinski

Priče o medvedgradskom nalazu građani su brzo zaboravili, jer žandarmerijska patrola nije našla nikakve ostatke ljudskog mesa. Nekoliko tjedana potom u grad je dotrčala sva usplahirena jedna seljanka, pričajući kako je kod Kraljičinog zdenca vidjela dlakavog i napola golog muškarca garavog lica, koji joj je pokušao nabaciti oko vrata omču i zadaviti je, i koji se glasao krikovima i mumlanjem.

Tako se u Zagrebu rodila priča o “Medvedgradskom vukodlaku”. Obilovala je takvim stravičnim detaljima da bi grad odmah s padom noći naprosto opustio. Nastala je strašna panika. Jedino se nisu uspaničili zagrebački žandari – koji su se u gostionama busali u prsa i pred zadivljenim Purgerima zahtijevali da se “gospodin vukodlak pojavi u Zagrebu, pa bu videl kaj mi moremo”.

Kako, međutim, vukodlak nikako nije htio u grad, a priče su se širile sve više, trojica nadobudnih zagrebačkih mladića odlučila su da izvide što se na Medvedgradu zbiva.

Pohod hrabrih Purgera

Daljnji tijek događaja opisan je u onovremenim novinama, iz kojih u nastavku crpimo podatke. Dakle, trojica mladića pregledala su cijeli Medvedgrad uzduž i poprijeko, ali nisu našli nikakvih “vukodlakovih” tragova. Prije povratka u grad odlučili su zaviriti u onda još sačuvane medvedgradske podrume. Kasnije su pričali da su ih iznenadile gomile zmija i da im je jedna od njih ugasila fenjer pa su u strahu pobjegli. A na travnjaku ispred podruma, našla su se samo dvojica, dok im se treći pajdaš izgubio. Ponijevši hrastove kolce, vratili su se u podrume i tamo primijetili svoga prijatelja zavezanog konopcima. Pokraj njega stajalo je neko dugobrado i dugokoso čudovište i mljackalo ustima.

Navalili su kolcima i kamenjem na “vukodlaka” i dotukli ga. Potom su odvezali svoga prijatelja i potrčali u grad. Na vijest da je “vukodlak” uhićen, mnogo je građana – naoružano sjekirama i batinama – pošlo sa žandarmerijom do Medvedgrada. Međutim, “vukodlaka” nisu našli na mjestu gdje je pao. Tamo su bili samo tragovi krvi, koji su ih potom odveli do zapadne kule, gdje je “vukodlak” proživio svoje zadnje trenutke.

Pogled na Gornji grad oko 1845.
Pogled na Gornji grad oko 1845.

S naperenim oružjem, s batinama spremnim za napad na najmanji pokret, Zagrepčani su se približili “vukodlaku”, a onda je najhrabriji među njima okrenuo “vukodlaka” da bi mu se vidjelo lice. Jedan od građana prepoznao je Čudovište kao Gigu Petrovića, koji je nedavno pobjegao iz gradske ludnice i za njim je bila potraga na sve strane.

Doskora se u potpunosti razjasnio ovaj mučni događaj o kojem se u gradu još dugo pričalo: nesretni Giga očito nije imao što jesti, a divljač nije mogao uhvatiti bez oružja, pa je u trenutku pomračenja uma navalio, lud od gladi, na prvog čovjeka koji je naišao, ubio ga I počeo jesti.

U zagrebačkim pričanjima ovaj je događaj, tijekom desetljeća izmijenjen i nadopunjen. No priča o “Medvedgradskom ljudožderu”, kojom su roditelji plašili desetke kasnijih generacija djece, ipak je preživjela. Dakle, djeco, ne odlazite sami noću na Medvedgrad, jer tamo vrebaju čudovišta i vukodlaci. Priča je, naravno, proširena i aktualizirana, pa se o njoj pričalo kao o događaju koji se zbio nedavno, a što je, uostalom, oduvijek bila karakteristika svih purgerskih priča starog Zagreba.

 

Komentiraj