IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA: Dame neće plaćati “psetarinu” – mužikaši tule v trombu

Listajući stare, prašnjave i požutjele dokumente i zapisnike, nalazimo u njima pregršt anegdota i zabavnih crtica iz starog Zagreba.

Piše: Branimir Fagač

Jednostavno začudi kakvim se sve sitnicama morao baviti časni magistrat Zagreba, odnosno gradska uprava s načelnikom na čelu. Kako je Zagreb u ta stara vremena ipak bio samo gradić, za mnoge se događaje saznalo već drugog dana, što bi istovremeno bio povod i za smijeh i za rugalice koje su istog trenutka nicale.

Nije nimalo lako bilo nekada živjeti u Zagrebu. Zbog jedne pošalice, čovjek bi čitav život nosio neki nadimak, a djeca bi mu se iza leđa smijala, plazila mu jezik i nabacivala se na njega kamenčićima.

Mnogo tih starih anegdota zauvijek je izgubljeno, mnogo ih je već zaboravljeno, ali se nešto, na sreću, ipak sačuvalo. Danas ih se malo tko sjeća, ma koliko da su uveseljavale naše djedove i pradjedove. Ali, to je neminovno. Jer, grad se širi i raste, a staro tone u zaborav i nestaje.

Proslava carskog vjenčanja

Gradski magistrat objavio je 20. travnja 1854. godine proglas o skorom vjenčanju cara i kralja Franje Josipa I. i Elizabete Amalije Eugenije Bavarske, poznatije pod nadimkom Sisi. Tom prilikom magistrat je odlučio da se razvesele i Zagrepčani bez prihoda, oni koji su stanovali u gradskoj ubožnici. U tu svrhu magistrat je dao 40 forinti. Za tu svotu kupljena su četiri vjedra vina (224 litre). Kako je u to vrijeme u gradskoj ubožnici bilo 75 staraca slabo hranjenih i izmučenih od mnogih bolesti, količina od tri litre po osobi dostajala je da se svi oni na mrtvo napiju.

Proslava je počela obilnim objedom. Evo što im je bilo ponuđeno: govedska juha, kuhana govedina bez žlundri (žila), dva sajtlika (žlice za grabljenje) dobrog cušpajza (variva), porcija kuhanih štrukla, a svaki je dobio i “štrucu” kruha od pšeničnog brašna. Poslije doista obilnog objeda, kakav odavno nije viđen u gradskoj ubožnici, pjevale su se pjesme zahvalnice, a potom je nastalo veselje.

Već u toku pjevanja većina staraca bila je potpuno pijana. Ponašali su se toliko nedolično da su morali doći i gradski stražari. Iz njihovog iscrpnog zapisnika saznajemo da su se starci-ubogari prvo međusobno posvađali i potukli, potom su gospodina “Buhaltera”, knjigovođu, koji je dijelio vino, napali pogrdnim izrazima i konačno ga bacili u bačvu punu vina. Zatim su starcu Špićeku, koji je svladan vinom zaspao, odrezali duge brkove, a razbili su i četiri velika staklena prozora. Povrh svega toga bacili su na ulicu kroz balkon s prvog kata veliki stol, a prolaznike su gađali hoklicama za skidanje čizama.

Ispad nije mogao proći bez kažnjavanja. Iz zapisnika gradskog magistrata saznajemo da je pet starijih ubogara premješteno u ubožnicu u Jurjevskoj ulici u kojoj je vladala veća disciplina, da su četvorica otpuštena iz te gradske ustanove jer je ustanovljeno da još mogu raditi i sami zaraditi plaću, a svi ostali kažnjeni su sa po 14 dana kućnog pritvora. Eto, tako je za neke od njih završila slavna proslava carskog vjenčanja cara i kralja Franje Josipa I. i Elizabete Amalije Eugenije Bavarske.

Pasji statut

Na sjednici gradskog magistrata od 2. studenog 1868. godine odlučeno je da će se na području Zagreba naplaćivati “psetarina”, odnosno, da će se za svakog psa plaćati gradu određena pristojba. U početku je tom odlukom sav pseći svijet Zagreba bio podijeljen na luksuzne pse, pse čuvare, gospodarske, kućne, lovačke, a za svaku se kategoriju plaćala zasebna “psetarina”, dok se kasnije za sve pse, bez obzira na vrstu, izgled i namjenu, plaćala ista pristojba. U “pasjem statutu” bila je i opaska da se psi zle ćudi i buldozi obvezatno moraju voditi po gradu s brnjicom, a u vrijeme “pasjih dana” svi su psi morali biti na uzici.

“Pasji dani” su se nekada nazivali dani između 23. srpnja i 23. kolovoza, vrijeme kad je sjajna zvijezda Sirijus iz sazvježđa Veliki Pal najbliže suncu. To su se od davnine smatrali dani najveće ljetne vrućine, a vjerovalo se – to se vjerovanje u Zagrebu zadržalo sve do početka 20. stoljeća – da su u to vrijeme psi skloniji bjesnilu i napadanju nedužnih prolaznika. Ti su se dani posebno objavljivali u novinama i oglašavali po ulicama, a pri tome su se molili svi vlasnici radnji i kućevlasnici da pred svoja vrata stavljaju zdjelice s vodom, kako bi žedni psi mogli podnijeti vrućinu.

Upravo iz toga vremena je i izraz za velike vrućine – “pasja vrućina”.

U tom prvom gradskom “pasjem statutu” na kraju se nalazila i opaska “da će neki psi biti oprošteni od daća, ukoliko njihovi vlasnici podnesu magistratu razložno obrazloženu molbu”. I upravo oko tih molbi nastalo je mnogo gužvi i na njihov se račun stari Zagreb slatko danima smijao.

Evo, kako su, na primjer, glasile neke molbe: Katarina Fišer moli oprost od pasjeg nameta, jer i ona i pas žive u siromaštvu; Janko Crnković moli oprost od pasjarine jer je gluh na oba uha; Frau Genoveva pl. Štrbecl traži oprost od poreza i da bi njezin bijeli seter Totolo pl. Štrbecl dobio gratis marku, jer je ona živčano bolesna!

Ne znamo kako su se bile riješile ove molbe, ali već sljedeće godine u Zagrebu je umjesto jedinstvne takse uvedeno oko jedanaest psećih razreda, od 24 krajcara do tri forinte.

“Verli mužikaš koj tuli v plehnatu cornetu”

Ali, ostavimo pse i pogledajmo jednu drugu anegdotu iz gradskog magistrata. Radi se, zapravo, o kratkoj prepisci u studenom 1854. godine. Gradskom je magistratu u tom mjesecu stigla pritužba nekih stanovnika Kipnog trga u Gornjem gradu. U pritužbi je doslovce stajalo ovako:

“V mužikantskoj vježbaonici na Kipnom tergu vsaku večer jedan mužikaš vu plehnatu trombu tak tuli, da mi i naša dieca ne moremo v noči mirno spat”! Pritužba je proslijeđena muzičkoj školi, koja je gradskom magistratu i građanima odgovorila ovo:

“To nikakav mužikaš ne tuli v trombu već to naš verli umetnik i solista g. Anton Mička studira na corneti cavatinu iz opere ‘Tko ustraje – pobjeđuje’ od znanog kompozitora Luigia Riccia. Ravnateljstvo glasbene škole prijatelja glasbe u Hrvatskoj i Slavoniji”.

Međutim, građani su bili ustrajni pa od njih dolazi novi odgovor:

“Taj verli mužikaš koj tuli v cornetu nek tuli vsaku večer vu magistratu, jerbo mi i naša dieca hoćemo spati”!

Što je bilo kasnije s tim ultimatumom gričkih građana nije poznato, ali nije poznato ni da li se cijelonoćno “tulenje” i dalje nastavilo.