IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA: Bračni jadi starih Zagrepčana i globe za neženje

Zagrebačke su gradske vlasti u 17. stoljeću bjesomučno “progonile” neženje, a “stare frajle” su se, dva stoljeća kasnije, zbog potpuno suprotnog problema, pismom obratile Hrvatskom saboru.

Piše: Branimir Fagač

Ljeta gospodnjeg 1635. godine, na dan 3. kolovoza, zagrebačko je gradsko zastupstvo svojom odlukom neugodno iznenadilo neženje. U zaključku sjednice, naime, stoji:

“Svi imućniji mladići koji nemaju zakonite supruge, moraju se oženiti najkasnije do ‘mesopusta’ (pokladnog utorka) g. 1636 pod prijetnjom globe od 100 zlatnika (dukata). Za siromašnije neženje odredit će razmjerne globe magistrat, tj. Gradski sudac i senatori. Tko bi se usprotivio plaćanju određene globe, tomu će gradsko poglavarstvo zatvoriti radionicu ili trgovinu. Njemu neće biti dozvoljeno da ‘u našoj sredini’, tj. Na području grada Zagreba obavlja bilo kakve poslove, dok se posvema ne pokori toj naredbi.”

Okorjeli neženje u bračnim okovima

Po svemu sudeći starozagrebački su neženje činili takve grozne nepodopštine koje gradski oci jednostavno više nisu mogli dopustiti, pa su zato i donijeli ovu odredbu koja ih je trebala sputati u bračne okove. No, u svom su naumu samo djelomično uspjeli, jer mnogi su mladići – kako nam to govori kronika – radije platili nego se ženili. Čini se da je bio priličan broj takvih okorjelih neženja, jer je gradsko zastupstvo 4. veljače 1637. godine obnovilo svoju odredbu od 3. kolovoza 1635. godine.

Tada se povela riječ i o udovcima, te je stvoren i ovaj zaključak:

“Udovci se smatraju oženjenima, ali ne svi.” Tu se očito misli da mlađe udovce treba poput mladića globom prisiliti na ponovnu ženidbu. Ta je odredba naročito pogodila malo starije udovce, pedesetogodišnjake, za koje bi se moglo reći i da jesu i da nisu za novi brak. Nitko njih nije pitao da li im je i s prvom ženom bilo dosta braka i da li se uopće osjećaju sposobnim za novi brak.

O tome je odlučivalo gradsko zastupstvo, a jadnim udovcima nije preostalo drugo nego platiti ili se ponovno oženiti, pa kako im bude.

Bio je to izdašan izvor prihoda za gradsku blagajnu, a i za pojedine gradske senatore. Vidljivo je to iz starih spisa koji govore o tome, kako su mnogi poučeni lošim iskustvom iz prvog braka bili spremni platiti i dvostruku cijenu, samo da sačuvaju svoju slobodu.

I opet odredba nije postigla željeni učinak, a izgleda da se do 1699. godine broj neženja i umnožio. Te godine, 3. veljače gradsko zastupstvo zaključuje:

“Svi obrtnici, predstojnici svih cehova, kao i svi gradski zastupnici, koji ‘slučajno’ do sada još nisu oženjeni, moraju u roku od šest mjeseci stupiti u brak. Onaj tko se ne pokori toj odredbi, izgubit će svoju službu, bit će ozloglašen i povrh svega platit će globu od 25 ugarskih forinti.”

Kako se vidi, odredba po prvi puta izričito spominje i gradske zastupnike, pa vjerojatno zato i nije prošla sljedeće godine, kad ju je trebalo obnoviti.

Bešćutna gradska vlast

Tijekom duge zagrebačke povijesti, gradske su vlasti, još nebrojeno puta raznoraznim proglasima, odlukama, odredbama i zaključcima, strašili i maltretirali muški puk – udovce, okorjele neženje, mlado i staro. No, prema mnogim dostupnim povijesnim izvorima – neuspješno.

Takvih, za to vrijeme neviđenih i skandaloznih, no potpuno legitimnih, postupaka gradske vlasti, nisu bile pošteđene ni pripadnice ljepšeg spola. No, njih je morio posvema suprotni problem – imale su puno udvarača, no rijetko se koji odlučivao za smirivanje u “bračnoj luci”.

Izuzetak su bile mlade i pristale dame iz vrlo imučnih obitelji, koje bi potencijalnim ženicima, bez obzira bili oni bogati ili ne, donijele određenu materijalnu i svaku drugu korist.

Sreća se, istina rijetko, znala osmjehnuti imućnim udovicama, ali i dobrostojećim “raspuštenicama”, odnosno razvedenim ženama koje, kako je tada muški svijet znao reći, “još nije nagrizao zub vremena”.

No, velika većina dotičnih dama, nažalost, nije gajile lažne iluzija o ljubavi i skladnom obiteljskom životu. Bile su i te kako svijesne da će u novom braku biti voljene i poštivane onoliko koliko je debeo njihov bankovni račun.

Većina se, po cijenu da ne ostanu “stare frajle”, pomirila sa svojom, ponekad tužnom i tragičnom sudbinom, no dobar dio njih, povremeno je, istina bez uspjeha, dizao glas. Patrijarhalne su ih gradske vlasti uvijek i redovito s podsmjehom ignorirale.

Kronike su tako, dva stoljeća nakon što je ljeta gospodnjeg 1635. godine, zagrebačko gradsko zastupstvo svojom odlukom neugodno iznenadilo neženje, zabilježile zanimljiv slučaj, koji je dospio čak i do Hrvatskog sabora.

Gnjev “starih frajli”

Naime, Zagrepčani, a i njihove “bolje polovice” u ta se vremena, nisu nimalo korektno ponašali prema “usidjelicama” ili kako su ih još nazivali – “starim frajlama”. Te su sirote stalno bile izvrgnute neslanim šalama i doskočicama koje su često prelazile granice pristojnosti.

Naravno, takvo je ponašanje izazvalo njihov opravdani gnjev, pa su se negdje šezdesetih godina (datum u kronikama nije točno zapisan) 19. stoljeća obratile Hrvatskom saboru. Predstavka koju su podnijele doslovno glasi:

“Prošnja nekojih starijih djevica na Hrvatsko-slavonski sabor: Potpisane, uzdajući se u pravdoljublje i poznatu galanteriju hrvatsko-slavonskih narodnih zastupnika i velmoža, utiču se pod njihovo možno okrilje i usuđuju im se na milostivo uvaženje podnijeti slijedeću razlozima potkrijepljenu molbu:

Kada u kojoj državi zavlada svojevoljno bezženstvo, to je siguran znak, da takova država naginje svojoj propasti. Kada se sloboda razuzdana života počne više cijeniti nego li blagi jaram domaćega zapta, tada već odvaznja da ne reknemo odzvonilo je svakoj čudorednosti.

To su uvidjela najslavnija zakonodavstva osobito ona u starim vremenima. Na današnji pokvareni svijet ne ćemo da se pozivamo, premda imade i danas plemenitih duša, koje se svetom revnošću zauzimaju za najsvetije interese čovječanstva.

Kome nije poznat onaj narod, kojega se domoljublju, praktičnoj mudrosti i strogosti života još i danas svijet punim pravom divi. Mislimo na Špartance.

Osim ostalih prekrasnih zakona, za kojih mudrost dovoljna su nam imena Solona i Lykurga, najvažniji nam se čini onaj, po kojem na bez ženike (tresite se!) – bijaše stavljena kazna atimije, a to će reći bezčasnosti, ili bolje rekavši infamije da budu pred svim svijetom žigosani. A može li ono, što bijaše nekada infamno, biti danas časno i pošteno?! Ne može!

A što da o tebi reknemo, najveći mužu svih vremena K. Julio Caesare! Ti koji si budnost duha uspio spojiti sa nježnošću srca; koga su dražesti Kleopatrine zanijeti mogle, kao i slika bojne slave za kojom si težio; za koga se ne zna da li si više pobjeda oružjem održao, ili neodoljivom silom svoga gentlmenstva osvoji. Za junačka tvoja djela ovjenčao te je svijet neuvelom lovorikom, a spol naš savio ti je mirtov vijenac zahvalnosti.

Visoki sabore! Tronutim srcem sjećamo današnji sebični i pokvareni svijet na toga velikoga muža i još jednoga poštenjaka za kojega se slabo znade, ali mu uspomena živi i živjet će u srcima našim. Mislimo na Papia Pappaoa i njegov zakon ‘de marifandis ordinibus’. Ova dva muža, kojih je ugled već gotovim zakonom, ustanoviše zajedničkim nastojanjem oko općeg dobra, da se u području rimske države ne nađe muško ispod šezdeset, a žensko ispod pedeset godina neoženjeno, dotično neudato.

A car Augusto držao je o tom mladim rimskim pustolovima senatorskog i viteškog plemena takav govor, da bi se čovjek sit naplakati mogao. Da, divnih ljudi! Da, divnih zakona!

“Usidjeličko” pitanje u Saboru

Mi ne tražimo mnogo, dapače iz dna srca osuđujemo neku pjevačicu miss Kate Collins, koja je nedavno u Dublinu kažnjena za to, što se pronašlo, da imade pet muževa. Nesretnica. Gle ti nje!

Pozivajući se na gore navedene primjere drugih zakona, mislimo da neće biti premnogo, ako zamolimo visoki sabor, da primi slijedeći zakonski prijedlog:

Čl.1. U području hrvatsko-slavonske zemlje ne smije se naći muško neoženjeno ispod 40, a žensko neudano ispod 60 godina” (potpisi anonimni).

Sabor se našao na mukama kako rješiti to “usidjeličko” pitanje, ali su mu same “stare djevice” u tome pomogle!? Naime, one su učinile fatalnu grešku što nisu potpisale predstavku, pa je zaključak Sabora bio slijedeći:

“Budući da Sabor ne prima bezimenih molba, to prijedlog ne može biti predmetom saborskih viječanja”.

Tako se, eto, rasplinuo san “starih frajli” da će makar silom zakona, za koji su se nadale da će biti usvojen, nakon što prođe kroz “redovitu saborsku proceduru”, doći do bračnog partnera i “uploviti” u, toliko sanjane, bračne vode.

Ne samo da nisu uspjele u svojemu naumu, nego su još i dodatno pogoršale svoju, i tako nezavidnu situaciju, pa je njihov gnijev, kako je vrijeme prolazilo, s razlogom postajao još i veći.

Naime, kada se tadašnjim Zagrebom proširila vijest o njihovoj “ženidbenoj” predstavci upućenoj Hrvatsko-slavonskom Saboru, bile su predmetom još većeg podsmijeha, a muško i žensko, staro i mlado besćutno su koristili svaku slobodnu prigodu ne bi li im se izrugivali ili ih omalovažavali i preko granica pristojnosti.

Osramoćene i ponižene, “stare frajle” hrabro su u godinama koje su dolazile “nosile svoj križ”, no može se reči i da su bile zloguhi proroci. Naime, jedan se dio njihova tadašnjeg vapaja, vrlo lako može prenijeti na trenutnu obiteljsko – demogravsku situaciju u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj:

“… Kada u kojoj državi zavlada svojevoljno bezženstvo, to je siguran znak, da takova država naginje svojoj propasti. Kada se sloboda razuzdana života počne više cijeniti nego li blagi jaram domaćega zapta, tada već odvaznja da ne reknemo odzvonilo je svakoj čudorednosti…”

Znakovito, zar ne?