I KNJIGAMA PROTIV NASILJA: Zlostavljali su je, ali Sandra se nije predala i neće im oprostiti

Svijet bi izgledao drugačije, bolje i ljepše, toplije i s više ljubavi, kada bi bilo više takvih žena kao što je Sandra Petrž, talentirana i svestrana umjetnica, nadasve odvažna, bez dlake na jeziku kada valja ukazati na nasilje koje trpe žene u obitelji i izvan nje.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Sandra je u jednom trenutku svog života odlučila nasilju reći – stop, dosta je, mijenjam svoj život, ja to neću trpjeti, prije svega ne zbog svoga sina. I ne samo to, Sandra je potom učinila još jedan odvažan korak – nasilje koje je proživljavala opisala je u vrlo emotivnoj knjizi “Sandročka zlostavljana”.

No, nije tu stala. Piše i dalje. Njezina najnovija knjiga opet govori o nasilju, a pod naslovom “Istinite priče zlostavljanih” bit će promovirana na Interliberu u utorak, 13. studenoga u paviljonu 6 u 15 sati.

I nismo moglo a da ju na početku razgovora ne upitamo tko ju je zlostavljao, kada je bilo najteže?

Zlostavljao me otac, tukao i ponižavao, seksualno me napao susjed pedofil kad sam imala 14 godina, ali uspjela sam pobjeći, a on je dobio šest mjeseci zatvora, ali u međuvremenu je umro. Upucavao mi se mamin dečko pa sam ga snimila i snimku dala mami jer mi nije vjerovala. A zlostavljanje svih vrsta sam dobila na poklon umjesto ljubavi, od bivšeg supruga evidentiranog zlostavljača. Kad mi je bilo najteže? Uvijek, ali ipak bih izdvojila sve što se događalo kad sam postala majka jer moje je dijete bilo svjedok udaraca, vrijeđanja, ponižavanja njegove majke, pa čak i seksualnog iskorištavanja, iako je tada bio premali da bi se tog sjećao.

Koji je to trenutak kad ste odlučili reći dosta i zašto?

Kad sam svoje dijete vidjela kako se skriva ispod stola ili zavjese velikih uplakanih i prestrašenih očiju, kad sam vidjela stravu u njegovim očima u trenutku dok me je njegov otac tukao i vrištao na mene, tada se dogodio klik. Odlučila sam da moje dijete nije zaslužilo živjeti u takvom okruženju i eventualno postati i on sam zlostavljač. Morala sam spasiti dijete i pružiti mu zdrav život. Moj sin je moj zrak ,moje sunce, moj anđeo, smisao mog života.

Koliko je bilo teško staviti svoj život pod svjetla pozornice, napisati knjigu o nasilju?

Stvar je odluke. Kad sam odlučila, sjela sam i napisala. Svaku rečenicu sam ponovo isplakala, proživjela, ali nisam stala. Htjela sam to završiti i staviti točku na taj dio svog života. Sve u knjizi napisano me više ne boli. Boli sve što je vezano za moje dijete i sve ono što još nisam napisala.

Naslov vaše najpoznatije knjige je „Sandročka zlostavljana“. Otkud Sandročka, jesu li vas tako zvali?

Moj sadašnji suprug Branko me tako zove. Htjela sam da se knjiga zove samo „Sandročka“, koja priča svoju tužnu priču koju je proživjela i preživjela. No, izdavač „Profil“ je zahtijevao da naslov bude „Sandročka zlostavljana“.

Kako ocjenjujete borbu protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj danas?

Dala bih tome slabašnu dvojku i to samo zbog nas par glasnih koji se borimo na pravi način, iskreno vjerujući da će se nešto promijeniti. Već duže vrijeme pokušavam, ali shvaćam da sama ne mogu učiniti ništa, a ne želim se nikako pridružiti onima koji su odlučili šutjeti i čuvati svoju tajnu u četiri zida. Nemam se čega sramiti, neka se srame oni koji su se usudili dići ruku na mene.

Što Hrvatskoj na tom planu nedostaje? Tko je zakazao?

Zakazali su svi, institucije, zakoni, neljudi, svi su zakazali. Oni koji bi mogli nešto promijeniti jer su u poziciji da mogu, ali ne žele. Imaju druge važnije poslove. Neki zlostavljači su na odličnim pozicijama. Ruka ruku mije. Institucije koje su plaćene da štite žrtve zlostavljanja priklanjaju se zlostavljaču i bolesno i dalje sjede u udobnim foteljama. Te iste institucije dodatno ponižavaju žrtve zlostavljanja i žrtve tonu sve dublje jer su očekivale podršku. Ovo pišem iz vlastitog iskustva gdje sam doživjela od dvije razvikane institucije tj. njihovih šefica da me ne žele podržati u trenutku kad sam napisala svoju autobiografiju. Jedna mi je dala do znanja da mi nitko to neće objaviti, u stilu tko sam ja, a druga je zabranila da moja knjiga uđe u tu instituciju.

Nisu li i žene „krive“ zato što o nasilju šute, što se plaše za egzistenciju, jer su uglavnom ovisne, ne žele govoriti zbog djece?

Razumijem ih na neki način, ali ne odobravam nikako. Razumijem ih jer sam i ja šutjela neko vrijeme, neko duže vrijeme. Da, krive su ako šute i dozvole da im djeca žive u takvim uvjetima. Uvijek se nađe neko rješenje ako odlučimo prekinuti šutnju.

Jeste li feministkinja?

Nisam ekstremna feministkinja. Borim se na svoj način protiv podređenog položaja žena, želim svojim javnim istupima dati snagu žrtvama zlostavljanja da i one progovore, da se osnaže, da shvate da nije sve tako crno čak i kad je u tom trenutku i najcrnje, da postoji svjetlost na kraju tunela. Ali, ne spadam u onu kategoriju o kojoj govore da mrze muški rod i da žena mora biti šefica u kući i voditi glavnu riječ. Imam sina, udana sam drugi put. Znači, izuzetno poštujem normalnog i zdravog muškarca koji je oslonac svojoj ženi, na kojeg ona uvijek može računati, koji joj je najbolji prijatelj, kojem se može povjeriti. U stvari muškarca s kojim će gledati u istom smjeru, koji će stajati pored nje, a ne ispred nje.

Što mislite uopće o ulozi žena u hrvatskom društvu? Imali ih premalo u javnosti na razne teme?

Žena je i dalje premalo u javnosti i na određenim visokim pozicijama su većinom muškarci. Mislim da se tu neće ništa promijeniti dok sam ja živa.

Koliko ste liberalni u odnosu muškarca i žene? Što bi za vas bio seksizam?

Seksizam mi se gadi i za njega nema opravdanja. Takvi postupci omalovažavaju ženu i opet se vraćamo u doba kad su se muškarci toljagom upucavali ženi i odvlačili je za kosu u pećinu. Nekad davno sam se crvenila i skrivala, ali sad isti tren odgovorim i ispružim jezik. Oni koji me poznaju to jako dobro znaju. Bitno je obostrano poštovanje, a kulturan kompliment godi svakome.

Kako vaša misija djeluje na druge žene? Javljaju li se? Možete li od knjiga nešto zaraditi?

Kad sam 2015. na Interliberu predstavila „Sandročku zlostavljanu“ otvorila sam fb profil i sama tu sebe reklamirala. Žene mi se tu i javljaju. Što se prodaje knjiga tiče to je po onoj „Pomozi si sam i Bog će ti pomoći“. Profil“ je odradio distribuciju, knjiga se nalazi u knjižarama i knjižnicama po cijeloj Hrvatskoj. U tri godine napisala sam četiri knjige – roman „Sandročka zlostavljana“, prozu „Istinite priče zlostavljanih“, te dvije zbirke pjesama – „Istina to sam ja“ i ,,Duša nedokučivih svjetova“. Još ništa nisam zaradila, a poklonila sam ih bezbroj. Nitko nije svjestan koliko truda i vremena treba za sve to… Bila bih recimo sretna da me podrži stranka čija sam članica i na jednoj od funkcija.

Kako su nastale „Istinite priče zlostavljanih“, knjiga koju najavljujete?

Trebalo mi je vremena da skupim žrtve koje bi htjele napisati svoju priču, pa sam godinu dana potrošila na traženje hrabrih i traženje izdavača koji bi to htio objaviti. Čak ni pismo podrške predsjednice Grabar Kitarović nije puno pomoglo. Izdavači su me ili potpuno ignorirali ili pak napisalo da ih ne zanima. Uz pomoć pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić i Udruge „Djeca Ljubavi“, kao i uz pomoć mojih prijatelja, došla sam do odličnih sedam priča koje su u knjizi i ponosna sam na svakog posebno. Njima sam obećala da ću naći izdavača, da ću knjigu predstaviti na Interliberu, da će svi dobiti svoj primjerak i da ako budu to htjeli moći će se predstaviti na Interliberu. Svoje obećanje sam u potpunosti ispunila. Većina žrtava je još u procesu po sudovima tako da se neće predstaviti, ali bit će uz mene.

Biste li mogli oprostiti svojim zlostavljačima?

Nikad im neću oprostiti. Mogu li oni oprostiti sami sebi, jesu li uopće svjesni da su pogriješili, jesu li me došli tražiti oprost? Bog je svemoguć, Bog oprašta svima pa i najgorima. Ne razumijem ga u potpunosti. Ali, eto neka im Bog oprosti ako su to zaslužili. Ja smatram da nisu.

Svestrani ste, neumorni u stvaralaštvu. Što vam je najdraže?

Odmalena sam se uz školu bavila pjevanjem, glumom, recitiranjem, ritmikom… Zavoljela sam ples. Odradila sam koreografiju za jednu dječju kazališnu predstavu u suradnji s Marinom Kostelac, glumila sam u serijalima i reklamama…. Radim napokon ono što volim jer. Sudjelujem u fantastičnoj  predstavi Udruge ,,Arterarij“. Romano Nikolić, vrhunski kazališni glumac je redatelj predstave ,,Posljedice“ koja je tri dana u Zagrebu bila rasprodana. U predstavi glume prekrasne glumice Irena Tereza Prpić, Mirej Stanić i ja. Dio sam najbolje ekipe na svijetu. U predstavi se koriste i dijelovi iz moje ,,Sandročke zlostavljane“. Nakon premijere iste predstave u Dubrovniku – kazalište „Marin Držić“ sudjelujem na festivalu Zlatne note Križevci kao autorica glazbe, teksta i kao izvođačica… Dobila sam i niz nagrada. Za zbirku pjesma „Istina to sam ja“ dobila sam nagradu Udruženja romskih književnika „Branislava Wajs Papusha“.

U Požarevcu sam ove godine dobila povelju „Lahorova zvijezda“, zlatnu medalju za doprinos u pjesničkom svijetu. Najdraže mi je specijalno međunarodno priznanje za doprinos u borbi proziv zlostavljanja žena i djece. Nagrada je to Umjetničkog kluba udruge Lahor, gdje je čelnik borac za pravdu Boban Paunović. I ako mogu reći, os svega, od svih nagrada, najdraži mi je, i uvijek na prvom mjestu, moj sin.

Što još možemo očekivati u skorije vrijeme?

Sad svi moji talenti slobodno plivaju, krenula sam i neću stati. Možda ću ovaj put prozvati sve one koji me ignoriraju, jer me tako dodatno ponižavaju, možda ću prozvati pravosuđe i napisati posebnu knjigu o mojoj 12-godišnjoj borbi s njima koji ne radi svoj posao kako treba, dodatno ponižavajući i mene i moje dijete, a ja sam samo jedna majka koja traži alimentaciju za svoje dijete. Možda ću pisati o tome koliko sam kroz život bila nevoljena od strane najbližih i što sam proživljavala. Možda napišem knjigu o ucjenjivaču koji je htio da spavam s njim i da budem njegova da bih uspjela…. Nikada, ali nikada ne bih dozvolila da se moj sin srami svoje majke. Želim jednog dana usnuti znajući da sam činila dobro. Krećem u osvajanje svojih nagrada isključivo ako ih zaslužim. Mene moje nagrade čekaju.

Na kraju je Sandra poručila kako su svi dobro došli na promociju na Interliberu.